U fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo
zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem.
Građani se pozivaju samo kada treba odigrati ulogu naroda
1. Prvo obilježje fašizma je kult tradicije a tradicionalizam
implicira odbacivanje moderne. Poštovaoci tehnologije su kako fašisti
tako i nacisti, dok je tradicionalistički mislioci obično odbacuju kao
negaciju tradicionalnih duhovnih vrijednosti. Međutim, iako je nacizam
bio ponosan na svoja industrijska dostignuća, njegov modernizam je ležao
tek na površini jedne ideologije koja se temeljila na krvi i tlu.
Odbijanje modernog svijeta kamufliralo se kao odbijanje kapitalističkog
načina života, ali u prvom redu radilo se o odbijanju duha iz 1789. g.
(1776. g. naravno). Prosvijećenost, vijek uma, važi kao početak modernog
izopačenja. U tom smislu, fašizam se može definisati kao iracionalizam.
2. Iracionalizam je, takođe, ovisan o kultu akcije zbog akcije.
Akcija mora uspjeti prije mišljenja ili u potpunosti bez mišljenja. Otud
kultura postaje sumnjiva čim se identifikuje sa kritičkim stavovima.
Nepoverenje prema svetu intelekta uvek je bio simptom fašizma, od
Geringovog otvorenog stava: “Kada čujem reč kultura mašim se za
pištolj”, do česte upotrebe izraza kao što su “degenerisani
intelektualci”, “jajoglavci”, “jalovi snobovi”, “univerziteti su
gnijezda crvenih”. Službeni fašistički intelektualci uglavnom su bili
angažovani u napadanju moderne kulture i liberalne inteligencije zbog
izdaje tradicionalnih vrijednosti.
Nikakva se sinkretistička vjera ne može oduprijeti analitičkoj kritici.
Kritički duh provodi razlikovanja. U modernoj kulturi naučna zajednica
hvali neslaganje kao nešto korisno za obogaćivanje znanja. Za fašizam
neslaganje je izdaja.
3. Uostalom, razlike u mišljenju znak su raznolikosti. Fašizam raste i
traži podršku tako što izrabljuje i naoštrava prirodni strah od
različitog. Prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta
usmjeren je protiv došljaka. Tako je fašizam po definiciji rasistički.
4. Fašizam je nastao iz individualne ili socijalne frustracije. Stoga
je tipičnim obeležjima istorijskog fašizma pripadao apel frustriranoj
srednjoj klasi, klasi koja je trpjela ekonomsku krizu ili osjećaj
političkog poniženja. U naše vrijeme, kada su stari “proleteri” postali
malograđani fašizam sutrašnjice naći će svoju publiku u toj novoj
većini.
5. Ljudima koji osjećaju da im je otet njihov vlastiti socijalni
identitet fašizam dodjeljuje kao jedinu privilegiju da su rođeni u istoj
zemlji.To je izvor nacionalizma. Osim toga, jedna nacija dolazi do svog
identiteta samo preko svojih neprijatelja. Stoga, u korjenima
fašističke psihologije, leži opsesija zavjerom, najbolje je,
međunarodnom zavjerom. Sljedbenici se moraju osjećati opkoljenima. Toj
zavjeri najlakše je doskočiti pozivom na mržnju prema strancima. Ali
zavjera mora takođe doći iznutra: Jevreji su obično najbolji cilj jer
imaju tu prednost da su istovremeno i unutra i spolja. U SAD prominentna
instanca opsesije zaverom može se naći u “The New world Order”, Peta
Robertsona, ali ima i mnogo drugih.
6. Sljedbenici se moraju osjećati poniženima očiglednim bogatstvom i
moći svojih neprijatelja. kad sam bio mladić naučili su me da mislim o
Englezima kao narodu sa pet obroka. Oni su jeli češće od siromašnih, a i
umjerenih Italijana. Jevreji su bogati i pomažu jedni drugima putem
tajnih mreža uzajamne podrške. Sljedbenici moraju, međutim, takođe biti
uvjereni da mogu pobijediti svoje neprijatelje. Tako, neprestanim
pomijeranjem retoričkog žarišta neprijatelji su istovremeno prejaki i
preslabi. Fašističke vlade osuđene su na to da gube ratove jer su
nesposobne da ispravno procene neprijatelja.
7. U Fašizmu ne postoji borba za život, naprotiv, život se živi samo
zbog borbe. Zbog toga, pacifizam je kolaboracija sa neprijateljem. On je
loš, jer život je stalna borba. To vodi Armagedonovom kompleksu. Kako
neprijatelji moraju da budu pobijeđeni, nužna je jedna odlučujuća bitka
nakon koje će pokret zavladati svijetom. Takvo “konačno rješenje”
implicira iznova jedno razdoblje mira, novo zlatno doba, što protivrječi
načelu neprestanog rata. Nijednom fašističkom vođi nikada nije pošto za
rukom da riješi taj problem.
8. Elitizam je tipični aspekt svake reakcionarne ideologije, ukoliko
je on u osnovi aristokratski, a aristokratski i militaristički elitizam
imaju osobinu- preziranje slabijih. Fašizam može da zastupa samo jedan
popularni elitizam. Svaki građanin pripada najboljem narodu na svetu,
najbolji građani su članovi stranke, svaki Građanin može (ili bi
trebalo) da pristupi stranci. Međutim, bez plebejaca nema patrijaca.
Vođa zna da njegova moć nije demokratski preneta na njega nego nasilno
osvojena i njemu je potpuno jasno da njegova snaga proizilazi iz
slabosti masa, koju su tako slabe da trebaju i zaslužuju vođu. Kako je
grupa hijerarhijski organizovana (po vojničkom modelu) svaki od nižih
vođa prezire svoje potčinjene, kao što opet svaki od ovih potčinjenih
prezire one njemu potčinjene. To pojačava svijest o masovnom elitizmu.
9. Fašizam se temelji na selektivnom populizmu, na jednom takoreći
kvalitativnom populizmu. U demokratiji građani imaju individualna prava,
ali u svojoj cjelini poseduju politički uticaj samo na osnovu jednog
kvalitativnog gledišta- poštuju se odluke većine. Za fašizam individue
kao individue nema nikakva prava, dok je narod, naprotiv, shvaćen kao
kvalitet, kao monolitni entitet koji izražava zajedničku volju. Kako
veliki kvantitet ljudi ne može imati nikakvu zajedničku volju, vođa se
predstavlja kao njen tumač. Izgubivši svoju delegiranu moć, građani više
ne deluju; oni se pozivaju samo onda kada treba odigrati ulogu naroda.
Zbog toga, narod nije ništa drugo do jedna teatralna fikcija. Kao dobar
primer kvalitativnog populizma nije nam više potrebna. Piazza Venezia u
Rimu ili Nirberški stadion. U budućnosti nas čeka jedan televizijski ili
internet-populizam u kojem će emocionalna reakcija neke odabrane grupe
građana biti prihvaćena kao glas naroda. Na temelju svakog kvalitativnog
populizma fašizam mora biti protiv “trule” parlamentarne vlasti. Jedna
od prvih rečenica koju je Musolini izrekao u italijanskom Parlamentu
bila je: “Mogao sam pretvoriti ovo gluvo i sumorno mjesto u logor za
moje manipule”- “manipule” su jedinice od kojih se sastojala
tradicionalna rimska legija. Ustvari, on je smesta pronašao bolji
smeštaj za svoje manipule, ali je nešto kasnije likvidirao i Parlament.
Gdje god neki političar dovodi u pitanje legitimnost parlamenta zato što
on ne izražava više volju naroda, tu smrdi na fašizam.
10. Fašizam govori novogovorom. Orvel je u “1984″ izmislio novogovor
kao službeni jezik Anglosoca, engleskog socijalizma, ali elementi
fašizma zajednički su različitim oblicima diktature. Svi nacistički li
fašistički školski udžbenici poslužili su se osiromašenim vokabularom i
elementarnom sintaksom kako bi u klici zatrli instrumente kompleksnog i
kritičkog mišljenja. Ali moramo se pripremiti i na druge oblike
novogovora, čak i kada se pojavljuju u naizgled nevinom obliku
popularnih tok-šoua. Ujutro, 27. jula 1943. saznao sam sa radija da je
fašizam propao i da je Musolini uhapšen. Kada me je majka poslala po
novine otkrio sam da novine na najbližem kiosku imaju različite naslove.
Štaviše, nakon što sam pročitao te naslove postalo mi je jasno da u
svakim novinama stoji nešto drugo. Naslijepo sam se odlučio za jedne i
na prvoj stranici pročitao proglas koji je potpisalo pet ili šest
političkih stranaka, među njima i Komunistička partija, Socijalistička
partija i Liberalna partija. Sve do tog trenutka vjerovao sam da u
svakoj zemlji postoji samo jedna jedina stranka i da je u Italiji to
Partito Nazionale Fasciste. Sada sam otkrivao da je u mojoj zemlji moglo
postojati više stranaka u isto vrijeme. Kako sam bio pametan dečko,
smjesta sam shvatio da tako mnogo stranaka nije moglo preko noći da
iznikne iz zemlje, da su one, dakle, neko vrijeme morale postojati u
ilegali. Proglas na naslovnoj strani slavio je kraj diktature i povratak
slobode: sloboda govora, štampe, političkog organizovanja. Te riječi
“sloboda”, “diktatura”, “prava”- tada sam ih čitao po prvi put u svom
životu. Uz pomoć tih novih riječi ponovo sam bio rođen kao slobodan
čovjek Zapada. Moramo ostati budni kako smisao tih riječi ponovo ne bi
dospeo u zaborav. Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno
obučen. Bilo bi mnogo lakše za nas kada bi se na svjetskoj sceni pojavio
neko i rekao: “Želim drugi Aušvic, želim da crne košulje ponovo
pradiraju italijanskim trgovima”. Život nije tako jednostavan. Fašizam
se može vratiti i pod najnevinijom maskom. Naša je dužnost da ga
razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog
dana, na svakom mjestu na svijetu. Sloboda i oslobođenje zadaci su
kojima nikada nema kraja.
COMMENTS