Većina današnjih intelektualaca, odnosno onih koji upotrebljavaju
intelekt, spada u obrtnike, u intelektualne obrtnike ili intelektualne
radnike. Intelekt im je podloga za posao i kruh. Ne odnosi se to samo za
eksperte, za specijaliste na raznim područjima produkcije i
organizacije, nego i za djelatnosti na području zdravstva, školstva i
umjetnosti. Na toj se razini globalno i univerzalno vraćamo onome što je
postojalo u srednjem vijeku, u vrijeme kada još nije bilo razlike
između znanstvenika, umjetnika i obrtnika. Na duhovnu elitu danas u
populaciji otpada svega nekoliko postotaka, među njima samo dio njih
razmišlja o cjelini stvari i osvrće se na smisao te cjeline. Na kraju
dolaze oni koji se pitaju o smislu bivstvovanja svega što jest ili pak
svjedoče o tom smislu, to jest besmislu. Prvi su mislioci, drugi pak
pjesnici.
Posrijedi je dakle razlika između mislioca i pjesnika, između mišljenja i
pjesništva, a time i drevna suprotnost između njih, suprotnost koja se
oblikovala već nakon razdvajanja mišljenja i pjesništva, odnosno pri
nastanku filozofije, i koja se potom, pri Platonovoj pretvorbi
filozofije u metafiziku kao onto-teologiju (dvostruko jedinstvo
ontologije i teologije), zaoštrila do krajnosti. Platon se od Homera i
Hesioda, pa i od Sofokla, nije samo distancirao, nego ih je htio i
izgnati preko granica svoje idealno zamišljene države. U ime čega? U ime
ideje Dobra, u ime Ideje pod nebom koje treba promijeniti svijet i
preobratiti ljude. Taj je metafizički fundamentalizam, srodan
religioznom, potom do danas ostao na izvorištu svih totalitarizama.
Nositelji tog, na ideo-logiji utemeljenog, totalitarizma bili su većinom
- intelektualci.
Dakle, intelektualcima kao takvim treba uskratiti sveopću glorifikaciju.
Kao skupina, sami po sebi, nisu ni dobri ni zli. Istina, na izvorištu
su svih dobrih promjena, jer do tih promjena bez njih ne bi došlo
(recimo progresa), ali odgovorni su i za učinjeno zlo. Ukratko:
intelektualci su bili nosioci kako prosvijećenih tako i mračnjačkih
ideja. Bez njih ne bi bilo komunizma, fašizma, ne bi bilo nacizma...
No prikazana je oprečnost između mišljenja i pjesništva danas nešto
zastarjelo, a položaj samih intelektualaca veoma se promijenio. Nahodimo
se u svijetu koji se razlikuje kako od tradicionalnoga tako i
modernoga, što od intelektualaca zahtijeva drugi pogled i drukčije
djelovanje. No pogledajmo ponajprije unatrag.
Platonova je glavna zamjerka pjesnicima da su odveć osjetilni i
čuvstveni, zbog toga i odveć sućutni prema onima koji se ne znaju
adaptirati ideji Dobra - koji joj se ne podređuju i koji je ne slijede,
ne znajući zato razlikovati između dobra i zla. Drugim riječima: koji se
ne bore protiv zla na strani dobra! Te protivnike, te neprijatelje
dobra stoga treba eliminirati, na ovaj ili onaj način odstraniti, ako
već ne i uništiti. Nije stoga nikakva slučajnost i nikakav paradoks da
je na svijetu upravo najviše zla i nevolja učinjeno u ime (ideje) Dobra.
Bez sućuti, na užasan i užasavajući način. Tragično je da to
odbacivanje sućuti vrijedi sve do Friedricha Nietzschea, unatoč tome što
se smatrao gotovo na svim razinama anti-platonistom i što se slomio
upravo zbog sućuti (prema jednoj životinji, upregnutom konju).
Filozof kao metafizičar jest dakle nosilac rigoroznosti, dosljednosti i
bezobzirnosti. Poeta je pak nosilac sućuti, osjetilnosti i čuvstvenosti.
Upravo zbog te razlike između metafizičkih ideo-loga i literarnih poeta
postoji unatoč prividnoj srodnosti u osvrtanju na drugi i drukčiji
svijet -ď€ ili čak posve Drugi svije-t ď€ i u tome velika i
nepremostiva razlika. Nesreća je pjesnika da tu razliku lako previđaju i
predaju se raznim vrstama totalitarizma. Ne pjesnici kao pjesnici, ne
umjetnici kao umjetnici, nego pjesnici kao društvena, odnosno politička
bića. Ako se dakle nepromišljeno upuste u politiku i na taj način
prepuste ideolozima koji ih bez krzmanja -ď€ ali vazda svjesno i
promišljeno - iskoriste. O čemu se radi?
Pjesnički odnos spram svijeta pored sućuti sa životom, sućuti sa smrću
zarezanim živim bićima, sadrži i žudnju za nečim posve drugim i
drukčijim, žudnju koja se na navlastit način izražava i u religijama,
primjerice geslom: Na svijetu smo, ali nismo od ovoga svijeta. Iz takvog
odnosa spram svega izrasta nezadovoljstvo s onim što jest. Sljedeći je
stupanj kritički odnos spram svega što jest, spram postojećega svijeta. I
eto nas već na raskršću. Možemo se pridružiti ideološkom mijenjanju
svijeta, i time bezobzirnoj kritici svega postojećega, ili pak ustrajati
na tomu što kao pjesnici i mislioci jesmo: svjedoci bivstvovanja,
odnosno svetosti svijeta, a ne revolucionari ili misionari.
Sve skupa se komplicira pod diktaturom, odnosno u totalitarizmu. Tu nije
moguće svjedočiti o sebi a da pritom čovjek ne zapadne u konflikt s
postojećom vlašću. Pjesnička žudnja tada djeluje destruktivno,
volens-nolens totalitarni režim ruši već samom svojom egzistencijom. U
demokraciji se pak pjesnik ne mijenja, ista ga žudnja i dalje goni, i
ukoliko tu žudnju ne zna razlučiti od stremljenja, pretvorit će se bilo u
Don Quijotea bilo u podupiratelja novih totalitarnih projekata. Neće se
promijeniti, i dalje će igrati ulogu bezobzirnog kritičara svega
postojećeg, no predmet njegove kritike više neće biti totalitarizam,
nego demokracija. Stoga će se njegova uloga unatoč unutarnjem identitetu
na izvan posve promijeniti – iz rušitelja totalitarizma pretvorit će se
u protivnika i naposljetku rušitelja demokracije. Pa ukoliko se
demokracija sruši i parlament zamijeni neka autoritarna osoba i vlast,
bit će naravno opet protiv, protestirat će (dok bude mogao), no na
društvenoj razini bit će već prekasno.
Upozoravamo dakle na ireduktibilnu razliku između poezije (umjetnosti) i
politike, ali ne na metafizički, Platonov način, ne u ime ideje (po
mojoj mjeri ugledanog i propisanog) Dobra, nego kao svjedoka onoga što
je metafizika od Platona preko Hegela do Marxa i Nietzschea proganjala i
na što se u svojoj bezobzirnoj kritici svega postojećega i u svojoj
zagledanosti u ljepšu budućnost (na ovom ili onom svijetu) nije osvrtala
ď€ na čovjekovu smrtnost. Zbog nje, zbog čovjekove smrtnosti, svjesni
iluzije o besmrtnosti, osjećamo s bolom i radošću ne samo konačnost
svojega bivstvovanja, nego su-osjećamo i drugoga i s drugim, s drugim
kao smrtno ranjivim bićem. Nalazimo se pred suosjećanjem koje nije
reducirano na milost kao u kršćanstvu. Stoga smo pred drukčijom,
post-modernom ili post-kršćanskom etikom, jer kako kršćanski tako i
moderni moralizam izvire iz platonizma, iz teorijsko-etičkog
fundamentalizma. Zadaća intelektualaca, zadaća mišljenja na kraju
filozofije kao metafizike jest baviti se tim i takvim temeljnim
stvarima, a ne spoticati se o minorne stvari svakidašnjice.
Nužno je da svatko radi ono za što je osposobljen, ponajprije pozvan.
Sve drugo je gubitak vremena i energije ili pak nepotrebno izlaganje.
Upusti li se pjesnik u uličnu tuču, ne može očekivati da će mu se
klanjati kao pjesniku, nego će prije ili kasnije izvući neku modricu. Na
razini ulice je ulična tuča. Na razini vrijeđanja je vrijeđanje. Na
razini politike pak politiziranje. To ne znači da se pjesnik, mislilac
ili svećenik ne smiju baviti politikom. Smiju, naravno, no ako se upuste
u politiku tada moraju znati da tu nije riječ o molitvi, filozofskom
razgovoru ili čitanju pjesama, nego da se u sferi politike igra uloga
političara. Time se barem privremeno, ukoliko već ne i zauvijek, gube
kao pjesnici, mislioci ili svećenici.
Elita je vazda elita manjine, ''aristokracija duha'', stoga s njezine
točke gledišta demokracija ne može biti drugo, i to je u Zakonima
zapisao već Platon, nego diktat i diktatura plebejske većine. U tom
smislu gotovo svaka vlast brani elitu, čuva je pred plebejskom
''pohlepom'', pred zahtjevima za jednakim želucima i pred vulgarno
shvaćenom jednakošću, tipa ''ako mi kopamo, kopat ćete i vi''. Stoga
treba vazda iznova upozoravati da demokracija ne može odlučivati o
poeziji, ali – a tu se najčešće pravimo blesavi – ni poezija o
demokraciji! A niti filozofija. Filozofija kao teorija, kao filozofija
politike, proučava oblike vlasti, razglaba o njima, ali filozofi na
vlasti, filozofi kao vladari iz Platonove Države nisu katastrofa samo za
demokraciju, nego i za polis, za politiku uopće, povratno naravno i za
filozofiju (teoriju) samu. Razlog je za tu katastrofičnost dvostruk.
Kako mišljenje tako i pjesništvo "razvijaju" se preko razlika; djelatno
je počelo u tom području dakle razlučivanje (diferenciranje). No, vlada i
specifični dogmatizam: jer kod onoga što otkrijem kao istinu, kod toga
ću i ustrajati: za mene je to, bar do daljnjega, Istina, dogma. Tu nema
sporazumijevanja u smislu nagađanja. U politici i društvenom životu
uopće, na jednoj strani, vlada težnja za nivelacijom, za unifikacijom i
homogenizacijom stajališta (u stranci, u državi itd.), a na drugoj
nužnost kompromisa. U filozofiji dobiva samo onaj tko igra na sve ili
ništa! Nema popuštanja, nema odstupanja. U tomu je srodnost s religijom:
što ti pomaže ako cijeli svijet pridobiješ, a dušu svoju izgubiš. Ili u
Husserlovom fenomenološkom obratu: najprije moram izgubiti (sav)
svijet, naći sebe samog, "čisti ja", i tek ću potom pridobiti svijet
iznova, naći ga na nov način, drukčijeg, drukčije osmišljenog. U
politici pak onaj tko stavi na sve obično ne dobiva ništa. Treba
poštovati odnose sila, ravnotežu ili neravnotežu moći itd. Katastrofa
nastaje pomiješamo li pokretačke principe tih u tolikoj mjeri različitih
područja. Rečeno jezikom sistemske teorije: različitih djelomičnih
sistema društva kao sistema. Na primjer, ustrajavamo li na etici i u
području prava ili politike, ukidamo sistemsku razliku između etike,
prava i politike te promičemo etičke norme pravnim i političkim
sredstvima, dakle zakonima i prisilom (na kraju pendrekom) – svejedno je
li posrijedi, primjerice, poštenost i pravednost ili pak slobodno
odlučivanje o rađanju svoje djece. Naložimo li svoje moralne vrijednosti
kao pravnu normu, uzvratno ih pretvaramo u Istinu, u dogmu za sve
(unutar crkve je to, dok je članstvo u njoj dobrovoljno, ''normalno''),
mijenjajući istodobno tu misaonu prisilu u stvarno (zakonodavno) nasilje
nad onima koji drukčije misle. Sljedeći je stupanj najčešće politički
linč.
Dakle, sadašnja uloga intelektualaca jest u tomu da slijede svoj poziv
i/ili pozvanost u današnjoj post-modernoj epohi, da ne miješaju svoj
poziv i svoj "profesionalni" prestiž sa svojim političkim angažmanom ili
s podupiranjima ove ili one vrste, da – ukoliko su posrijedi
teoretičari - neprestano upozoravaju na respektiranje razlika među
područjima i razinama društvenog i državnog života. Samo se tako mogu
spriječiti kratki kontakti i nepotrebni konflikti. Svagda se, na
primjer, možemo i moramo pozivati na pravednost, dakle na legitimnost,
koja je drugo ime za prirodno pravo ili etičnost, za ono što danas
zovemo ljudska prava. No ako smo u demokraciji, ako postoji temeljna
legitimnost utemeljena na podjeli vlasti na zakonodavnu, izvršnu i
sudsku vlast, tada moramo legitimne zahtjeve nastojati promicati na
legalan, pravno zakonit način. U protivnom slučaju, državu, državu kao
pravnu državu, rušimo na podlozi podjele moći koja prethodi navedenoj
podjeli legitimne vlasti, na podlozi podjele moći na duhovnu i svjetovnu
moć, u nakani da tu podjelu ukinemo i uspostavimo je kao nadmoć,
primjerice kao duhovnu moć crkve kao Crkve ili ideološku moć stranke kao
Partije. To vodi u predstranački, predparlamentarni sistem vlasti koji
unaprijed onemogućuje legitimnu, demokratski artikuliranu vlast. Tako se
prividno zauzimanje za legitimnost ne preokreće samo u likvidaciju
legalnosti, nego i legitimnosti same. Sjetimo se samo, na primjer, da je
Savez komunista u Njemačkoj na početku 19. stoljeća nastao iz crkveno
fundamentalističkog Saveza pravednih. Kamo je odvela njihova bespoštedna
osuda "kriminalnog kapitalizma", nepoštenih i nepravednih
robno-novčanih odnosa, dobro je znano…
Razlika između intelektulaca i neintelektualaca nije dakle u
senzibilnosti (npr. za nacionalnu stvar), nego u tomu da intelektualci
znaju potražiti i izložiti kriterije, kriterije razlikovanja područja
(djelomičnih sistema), razina, načina dokazivosti, oblika umnosti itd.
Snovi o nebeskom carstvu na zemlji su lijepi, i neškodljivi, dok žudnju
za njim ne počnemo provoditi stremljenjem, čija je posljedica mijenjanje
svijeta i preobraćanje ljudi. Fantazma o svijetu kao Dulcineji je
zanosna, i neškodljiva, dok u svom razočaranju, koje neizostavno
slijedi, ne počnemo donkihotski tražiti protivnike tamo gdje ih nema.
Zagledanost u vlastitu sliku mami, i nije škodljiva, sve dok slijepi za
sve drugo i drukčije ne potonemo zajedno s njom.
COMMENTS