Kako dirljivo svjedoči isprva njegov student, a potom nasljednik
na katedri za estetiku na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Predrag
Finci, Ivan-Ivica Focht (1927-1992) bio je po svemu apartna pojava u
tamošnjem duhovnom životu. I dok su mnogi od aktera tog života bili
”majstori u tumačenju tuđih djela, žongleri citata, poneki vješti i u
prometanju vlastitog stanovišta”, Ivan je Focht bio jedan od rijetkih
koji je zborio svojim glasom. ”Stvaralac u ruhu profesora. A i profesor
je bio dobar. Jedini kome su na časove dolazili studenti sa svih
odsjeka, amfiteatar pun cura koje su treptale očima i momaka koji su ga
na pauzi oponašali… Jedni su bili opčinjeni njegovom faustovskom
pojavom, drugi poneseni elokvencijom (‘Da li znam savršeno njemački? Pa
ja ni svoj jezik ne znam u potpunosti’), treći intelektualnom hrabrošću
(‘Marxovo stanovište o umjetnosti svakako oduševljava naše partijske
radnike, ali molim da ne podlegnete takvom iskušenju u ovom seminaru’),
beskompromisnošću (‘Svakako da je Johan Strauss divan, jer što prostaku
može biti ljepše od kiča’), nekonvencionalnošću (‘Naravno da treba
čitati krimi-romane. Oni koji ih preziru za račun uzvišenih djela u
osnovi strahuju da bi u kontaktu sa lošijim štivom mogli ponovo da se
strmoglave u glupost iz koje su ponikli’)… Nije mijenjao stanovište sa
svakim novim uvidom u literaturu, nije držao do filozofskih i inih moda,
do javnosti i javnog mnijenja još i manje. Jednom su mu dodijelili neku
nagradu, a on se – po običaju – ne pojavi. Neko zucnu da Focht ne bi
došao ni da je dobio Nobelovu nagradu. S pravom, jer je on imao svoj
unutarnji, neprikosnoveni poredak vrijednosti. Ako je iko, onda je on
živio u svom svijetu (‘Onaj Vanja Sutlić bi da mijenja svijet, a ne može
ni sebe da promijeni. I još piše o Prirodi, a nije bio ni na
Trebeviću’). Jedne večeri mi je ispričao šta se desilo sa njegovom
porodicom – ocem, majkom i bratom – u nacističkom zatvoru: Ustaše su ih
ispeglali na njegove oči. On se spasio skočivši kroz prozor. Pobjegao je
u partizane, a tamo ga ovi htjedoše streljati zbog njegovog njemačkog
prezimena. Od tada mi je bila jasna njegova nevjerica u Čovjeka (‘Sve je
savršeno u mikro i makro svijetu. Samo u ovom našem ništa ne valja’),
njegova senzibilnost u kojoj nije bilo mjesta za sentimentalizam,
njegova ljubav prema Bachu i Mozartu (‘Imate pravo. Muzika nije nikakva
umjetnost’ – reče jednom intelektualnom klipanu – ‘ona je sedam puta
iznad svih umjetnosti’), čak i njegovo nastojanje da dokaže da ništa ne
postoji (‘ali tada ne bi postojala ni moja kćerka, a to ne bih otrpio’).
Bio je sebi samom dosljedan i u svojoj odluci da prestane da piše
filozofske knjige (‘nemam namjeru više nikoga da pridobijem za svoje
stajalište’) i da se potpuno posveti gljivarstvu. I s Johnom Cageom je
jednom bio u gljivama, ali mu nije ni spomenuo da je bio profesor
estetike. Svaka gljiva koju smo našli bila je zanimljivija od moga
estetskog stajališta i njegove glazbe… Ipak mi jednom reče da je u
svojim knjigama napisao ono što je zaista mislio, ne utajujući ništa ni
sebi ni drugima. Ivan Focht je poricao da ga život suviše zanima, a ipak
se time nadasve bavio – umjetnošću kao svijetom o sebi, gljivama kao
tajnom prirode. Njegova vjera u umjetničko djelo kao u ‘stvarnost o
sebi’ u osnovi je bila potaknuta željom da se izmakne istorijskom, da se
od dnevnog uzmakne u svijet Ideja, u savršeni svijet oblika u kome je
umjetnost ključni dokaz njegovog postojanja. Umro je 1992. Neki moji
studenti su mislili da je živio u 18. stoljeću.”
Ivan Focht, čovjek koji je vidio mnogo nasilne smrti i umiranja, koji
je kao Jevrejin svoju ”preživjelost” radikalnog zla vjerojatno
doživljavao kao najtežu krivnju, kao tumor u memoriji, morao je
potražiti one konture koje posred svega besmislenog ubijanja u tom
vremenu ipak osmišljavaju to vrijeme. Ukratko, morao je naći sebe sama
kao čovjeka i filozofa u istosti i razlici spram povijesti u koju je bio
bačen. I tako uzeti povijest na sebe kao svoju vlastitu povijest. Ne
povijest kao prilagođavanje činjenica trenutnim potrebama
samopotvrđivanja povijesnog subjekta, nego povijest kao prostor našeg
(svog) vremena. I zato je postavio stvari drukčije nego što su inače
vrijedile. I dok su oči većine iz njegove filozofske generacije bile
uprte samo u permanentno mijenjanje svijeta i dok je sve što jeste
(posebno pak čovjek) bilo podređeno revolucionarnoj ideji mijenjanja i
povijesnog razvića, Focht je upirao pogled drugdje, upirao je pogled
tamo gdje ”umjetnost krvari svoju nestvarnu ljepotu”, u muziku,
naposljetku u gljive. Jer stvar se događa ”drugdje”. Događa se tamo gdje
se događa istina sama.
U Fochtovu estetičkom djelu (obuhvaćenom u knjigama Istina i biće umjetnosti, Uvod u estetiku, Moderna umjetnost kao ontološki problem, Tajna umjetnosti)
realizira se bitan preokret unutar same estetike, pa se stoga on ne
poklapa s tradicionalnim predstavama o estetici i njenom predmetu. To
djelo zapravo revolucionira čitavo tradicionalno razumijevanje
umjetničkog fenomena, nadilazeći usko područje estetike kao filozofske
discipline, što znači da implicira i omogućuje jednako bitan preokret i
unutar svih drugih aktivnosti koje imaju umjetnost za svoj predmet,
dakle unutar historije i teorije umjetnosti, kao i unutar umjetničke
kritike. Jer Ivan Focht za svoju polaznu tačku nije uzeo više ono
tradicionalno pitanje ”što je umjetnost”, ili: ”što je suština
umjetnosti”, nego se upitao: što umjetnost jeste. Umjesto pitanja o suštini on postavlja i počinje od pitanja o bivstvovanju
umjetničkog djela i tako otvara – u tradicionalnoj
gnoseološko-imitacijskoj estetici – zanemarenu ontološku problematiku.
Tim prenošenjem akcenta na ono puko jeste, umjetničko je djelo
od samog početka shvaćeno kao ontološki događaj par excellence, kao
bivstvujuće, ali ne kao neko proizvoljno bivstvujuće, nego kao od
čovjeka-umjetnika ”sprovedeno” bivstvujuće, što znači da se fenomen
umjetničkog djela pretvara u ”demonstraciju” onoga procesa u kojem Nešto
nastaje, porađa se iz Ništa, u kojem se dakle ”pomalja mrlja
bivstvujućeg na čistoći ne-bivstvujućeg”. Ni na jednom drugom području
ne možemo prisustvovati takvoj čulima pristupačnoj kristalizaciji
bivstvujućeg, pa se time umjetničko djelo samo pretvara u ”odgovor” na
ono staro i još uvijek neodgovoreno pitanje: kako to da ima Nečega a ne
Ništa?
Očito je dakle da je nosivo pitanje Fochtove estetičke misli zapravo
pitanje o utemeljenosti preokreta koji se u njoj realizira. Za
primjereni odgovor na to pitanje bilo bi potrebno razviti cjelokupnu
problematiku estetike i umjetnosti od Platona do danas. Neka ovom zgodom
budu dovoljne samo dvije bitne činjenice.
Cjelokupna evropska estetika od Platona do Hegela bila je u svojoj
suštini umjetničkom fenomenu neprimjerena: Platon je pjesništvo ne samo
ontološki negirao, nego i strogo moralno osudio, dok je Hegel govorio o
kraju umjetnosti, njenoj povijesnoj dotrajalosti, našavši da ona nije
više kadra zadovoljiti najviše potrebe duha. Poznati su i razlozi tih
činjenica: tradicionalna estetika, koja je pitala samo o suštini
umjetničkog djela, previđala je u njemu baš ono estetsko, ono čulno i
pojedinačno, za koje je smatrala da prikriva ono bitno, ono umno i opće.
Suštinu umjetničkog djela tradicionalna je estetika uvijek pronalazila u
nečemu vanestetskom: u ideji, duhu, materiji itd. Na temelju toga
razvile su se specijalne nauke, primjerice historija umjetnosti, za koju
je simptomatično da umjetničko djelo svagda reducira na nešto
vanumjetničko, na individualno-psihološke karakteristike, na
ekonomsko-sociološke determinante, na duhovnu atmosferu vremena i
slično. Umjetničko se djelo tumači nečim drugim i svodi na to drugo, na
ono drugo što se izvan umjetnosti može naći u daleko većem obilju.
”Jedno i isto djelo može pored umjetničkog uživanja pružiti i socijalne,
i etičke, i psihološke, i religiozne, i ekonomske, i pedagoške, i
političke, i biološke, i naučne, i spekulativne, pa čak i čisto
fiziološke vrednote i sadržaje”. No sve te nabrojane vrednote, osim
jedne jedine, nalaze se i izvan umjetnosti, u ostalim duhovnim i
duševnim ljudskim manifestacijama – one nisu specifično umjetničke.
Štaviše, moguće je da se sve te vrednote, osim jedne jedine, u ovim
drugim oblicima i na vanumjetničkim područjima ostvare potpunije,
ostvare bolje i dublje nego u samoj umjetnosti. Recimo, u naporu za
ostvarenje boljih odnosa u društvu više će pridonijeti Lockeovo djelo
”Dvije rasprave o vladi”, nego neka politički angažirana drama.
”Estetska vrijednost možda i nije za ljude najznačajnija vrednota, ali
bez nje umjetnosti nema. Dok još možemo umjetničko djelo zamisliti bez
sviju vanumjetničkih elemenata – i bez nekakve moralne, socijalne,
prosvjetiteljske, didaktičke ili političke ideje, i bez uzbudljive
radnje i bez ideološke tendencije – ne možemo ga zamisliti i bez
estetskog elementa”.
Hegelova misao o kraju umjetnosti, o tome da je umjetnost prema
svojem najvišem određenju za nas nešto prošlo, samo je konsekvenca
navedene neprimjerenosti estetike, pa je zato jasno da su se nakon
Hegela morale pojaviti tendencije koje su htjele ”spasiti” umjetnost,
reafirmirati njezin dignitet i njezinu autonomnost. Tu mogućnost je
iznašla tek fenomenologija (Husserl, Ingarden, Hartmann, Heidegger…). A
njene je tendencije u duhovnom pejzažu na ovim prostorima s izrazitim
erosom, strasno i predano afirmirao upravo Ivan Focht.
Preokret kojega je unutar evropske estetičke misli realizirala
fenomenologija odvijao se usporedo sa zbivanjima u samoj umjetnosti.
Pokazalo se da moderna umjetnost (na primjer apstraktna i bespredmetna
umjetnost) nipošto ne ”odgovara” principima i kategorijama tradicionalne
estetike i tradicionalnih nauka o umjetnosti. Moderna je umjetnost
takoreći sama izazvala interdisciplinarnu krizu u estetici i umjetničkim
naukama. A ta kriza još i danas traje.
Fochtova je estetička misao neposredno vezana za te procese i prema
tome zasnovana u zbivanjima savremene estetičke misli i savremene
umjetnosti. Ali ne samo to. Za Fochtovo se djelo nikada nije moglo reći
da je samo nekakvo nereflektirano prilagođavanje savremenoj estetici i
umjetnosti. Ono je u tom pogledu puno više. Kriza tradicionalne estetike
za Fochta je zapravo bila kriza metafizike, to jest kriza filozofije
kao metafizike, koja nikada nije bila u stanju odgovoriti na svoje
temeljno pitanje: zašto uopće bivstvujuće a ne radije niština? Upravo je
zbog toga Focht bio prisiljen vraćati se odnosu između filozofije i
umjetnosti, dajući time estetičkoj problematici ontološku formulaciju, a
estetskom fenomenu ontološku dimenziju. Fochtovo je djelo stalna
autoeksplikacija vlastitih temelja, nikad puka adaptacija tuđih sistema,
što se ogleda i u činjenici da je to djelo i neprekidna konfrontacija
sa svim najvažnijim savremenim estetičarima, kao i najvažnijim pojavama u
savremenoj umjetnosti.
Razumije se, granica Fochtova djela je i granica same ontologije
umjetnosti, odnosno ontologije umjetničkog djela kao učenja o načinu
bivstvovanja umjetničkog djela. Iako su ontološka istraživanja itekako
kadra opisati ne samo ontološki status, nego i konstituciju i strukturu
onoga čime se umjetničko djelo dovršava upravo kao umjetničko djelo, i
što se imenuje estetski predmet, kao korelat kompetentnog estetskog
akta, ona ne mogu doprijeti do ontološkog značenja umjetničkog djela,
odnosno razumjeti umjetničko djelo kao prostor razotkrivanja
bivstvovanja kao bivstvovanja. Ako nam to pak ne uspije, tada ne možemo
razumjeti odnos između filozofije i umjetnosti u smislu jednakopravnosti
i umjetnost će nam vazda ostati u odnosu na filozofiju u podređenom
položaju, izvan onog okružja gdje vlada temeljno pitanje, pitanje o
bivstvovanju, njegovoj istini i smislu.
Za Fochta je fundamentalna duhovno-povijesna činjenica da je čovjek
”izgubio središte” (Hans Sedlmayr) koje je imenovao Bogom. Odjednom se
obreo sam samcat u ”praznom svemiru”. Teško stanje, sasma izvjesno, jer
bez središta se ne mogu postaviti nikakve koordinate. No, kad bi čovjek
sebe sada proglasio Bogom ili se potajno smatrao takvim, bila bi to,
govorio je Focht, ni na čemu lebdeća nečuvena prepotencija, posljedica
najveće zablude koja se ikad pojavila u njegovoj povijesti. ”Čovjek
ničim ne pokazuje ni božansku provenijenciju, a kamoli kvalitete. Ako ga
Bog nije stvorio, mogao je nastati jedino nepredviđenim sticajem
slučajnih okolnosti, što ni najmanje nije laskavo”.
Ni u estetskom pogledu, prema Fochtu, čovjek ne može stvoriti ništa,
jer estetske odnose zatiče kao gotove i nepromjenljive. Čovjek nije
tvorac umjetnosti, nego samo sprovodnik. Pa ni u drugom smislu ne može
stvoriti ništa novo. Kad sastavi atomsku bombu, samo primjenjuje
postojeće sile, a ne stvara ih.
A pogotovo se ne može stvoriti (ili odgojiti) novi Čovjek. Konačni
smo. I, usto dodajemo, nagnuti zlu, zlu koje se razobruči upravo onda
kad mislimo da ćemo sami započeti novu epohu.
I zbog svega toga, i dakako ostatka, umjetnik i mislilac, učio je
Ivan Focht, moraju osluškivati ”diktat samih stvari”. U tome oni nisu
slobodni i daleko su od toga da budu Bogovi.
Razumjeti, dakle
voljeti, to je sve. Ne voljeti sve što jeste i kako jeste, nego voljeti,
s radošću i ganutošću, samo ”jeste” svega što jeste. Voljeti život kao
dar toga ”jeste”. A na njegovoj strani, strani života, nisu surovi i
jaki, nego upravo oni nježni, oni ranjivi i slabi. Naspram surove i
bezobzirne borbe za život, stoji sâm život, život pun blagosti i
razumijevanja. Jer kako je govorio Fochtu tako dragi Lao Tse:
Čovjek, kad stupa u život,
mek je i slab,
a kad umire,
tvrd je i jak.
Biljke, kad stupaju u život,
meke su i nježne,
a kad umiru,
krute su i grube.
Zato su kruti i jaki
družbenici smrti,
nježni i slabi
družbenici života.
Peščanik.net, 05.11.2013.
COMMENTS