Mi i smrt, Sigmund Freud

Predavanje održano 16.2.1915. ”braći saveznicima” izraelske humanitarne organizacije ”Beč” lože B’nai B’rith.

Časni predsjedniče i draga braćo!

Molim Vas da ne pomislite da sam svom predavanju dao tako grozan naslov zbog nekog nestašnog prohtjeva. Znam da ima mnogo ljudi koji ne žele ništa čuti o smrti, dakle možda i među Vama, i htio bih izbjeći da ta braća budu namamljena u jedan za njih mučan sat. A mogao sam i drugi dio svojeg naslova promijeniti. Umjesto ”Mi i smrt” (Wir und der Tod) moglo je glasiti ”Mi Jevreji i smrt” (Wir Juden und der Tod) jer odnos prema smrti koji želim pred Vama razmotriti pokazujemo najčešće i najekstremnije upravo mi Jevreji.

Lako Vam je zamisliti što me navelo na izbor upravo ove teme. Posljedica je to strahovitog rata koji u ovo vrijeme bjesni i sve nas lišava orijentacije u životu. Mislim da sam primijetio da od svih trenutaka koji nas uspješno zbunjuju na vrhu stoji promjena našega stava prema smrti.

A kakav jer taj naš stav prema smrti? Mislim da je on veoma čudan. Ponašamo se općenito kao da želimo smrt eliminirati iz života; želimo je, da tako kažem, mrtvo prešutjeti; mislimo na nju – kao na smrt! Tu tendenciju dakako nije moguće neometano provesti. Smrt nam se ipak povremeno čini primjetljivom. Tad smo duboko potreseni i istrgnuti iz naše sigurnosti kao da je posrijedi nešto neobično. Kažemo: ”Strašno!” kad se unesreći kakav odvažan letač ili planinar, kad se sruši neka skela i pokopa tri ili četiri radnika, kad u požaru tvornice strada dvadeset naučnica ili kad potone brod s nekoliko stotina putnika. Najpotreseniji smo ako je smrt snašla nekog našeg poznanika; ako je to brat iz B.B. držimo čak i komemorativnu sjednicu (Trauersitzung). No iz našeg ponašanja niko ne bi mogao zaključiti da smrt prepoznajemo kao nužnost, da posjedujemo sigurno osvjedočenje kako svaki od nas prirodi duguje svoju smrt. Naprotiv, svaki put znamo neko objašnjenje koje tu nužnost srozava do slučajnosti. Taj neko, ko je tu sad umro, zaradio je negdje infektivnu upalu pluća; nije bila neophodna; drugi je već dugo bolovao, samo što to nije znao; treći je bio već veoma star i slab. (Nasuprot tome, opomena: ”On meurt à tout âge”.) Ako je pak posrijedi neko od nas, jedan Jevrejin, moralo bi se pomisliti da Jevrejin baš nikad ne umire na prirodan način. Ako ništa drugo, njega je upropastio kakav doktor; inače bi živio sigurno još i danas. Priznaje se doduše da se na kraju mora umrijeti, ali vješti smo u odmicanju toga na kraju u nedoglednu daljinu. Kad Jevrejina upitate, koliko mu je godina, on rado odgovara: Oko šezdeset do stodvadeset!

U psihoanalitičkoj školi, koju ja kao što znate zastupam, odvažili smo se na tvrdnju da mi – svako od nas ponaosob – zapravo ne vjerujemo u vlastitu smrt. Nezamisliva nam je. Pri svim pokušajima da sebi ocrtamo kako će to ići nakon naše smrti, ko će za nama žaliti i slično, zapažamo da smo mi još uvijek prisutni kao promatrači. I doista je teško saopćiti pojedincu to uvjerenje. Ukoliko dođe u situaciju da stekne odlučujuća iskustva, nepristupačan je svakom dokazu.

Sa smrću bližnjega računa, misli na nju samo tvrd ili zao čovjek. Mekši i bolji ljudi, kakvi smo svi mi, bune se protiv takvih misli, osobito onda ako nam iz smrti tog drugoga ima nastati neka prednost u pitanju slobode, položaja ili imetka. Ako se to ipak dogodi da taj drugi umre, divimo mu se skoro kao kakvom junaku koji je izveo nešto sasvim izuzetno. Ako smo mu bili neskloni, mirimo se s njim; obustavljamo svoju kritiku protiv njega; De mortuis nil nisi bene, rado dopuštamo da se nevjerojatne pohvalnice pišu na njegovom grobu. No sasma smo nezaštićeni ako je smrt pokupila nama vrijednu osobu, jednog roditelja, supruga, brata ili sestru, dijete ili prijatelja. Pokopavamo s njima naše nade, zahtjeve, užitke, ne dopuštamo sebi utjehu i opiremo se da nadomjestimo izgubljenoga. Ponašamo se tad poput pripadnika arapskog plemena Azra, koji umiru zajedno s onima koje vole.

Taj naš odnos prema smrti ima snažno djelovanje na naš život. Život osiromašuje, gubi zanimljivost. Naše osjećajne veze, nepodnošljiv intenzitet bola čini nas kukavicama, čine nas sklonim izbjegavati opasnosti za nas i naše. Ne usuđujemo se razmotriti izvjestan broj poduhvata koji su upravo neophodni, kao što su letenja, istraživačka putovanja u daleke zemlje, pokuse s eksplozivnim materijama. Obeshrabruje nas pri tome pomisao ko će nadomjestiti majku sinu, suprugu mužu, djeci oca ako se dogodi nesreća, a ipak su svi ti poduhvati neophodni. Poznata vam je lozinka Hanze (trgovačkog saveza gradova): Navigare necesse est, vivere non necesse (Ploviti je nužno, živjeti nije nužno). Sjetite se pri tome što pripovijeda naša tako karakteristična jevrejska anegdota u kojoj sin padne s ljestava, ostane ležati bez svijesti a majka juri k rabinu po savjet i pomoć. ”Recite mi”, pita rabin, ”kako je jedno jevrejsko dijete uopće dospjelo na ljestve?”

Kažem, život gubi sadržaj i zanimljivost, ako je najviši ulog, upravo sam život, u njegovim borbama isključen. Postaje tako prazan i šupalj poput američkog flerta, gdje je već unaprijed utvrđeno da se ništa ne smije dogoditi, ta razliku od kontinentalnog ljubavnog odnosa u kojem oba partnera neprestano moraju imati na umu opasnost koja stalno vreba. Prisiljeni smo nadoknaditi to osiromašenje života i obraćamo se stoga fikciji, književnosti, teatru. Na pozornici nalazimo ljude koji još znaju umirati, dapače, mogu druge i ubiti. Tu zadovoljavamo našu želju da sam život kao ozbiljan ulog ostane životu, a osim toga i još nešto drugo. Mi naime ne bismo imali ništa protiv smrti kad ona ne bi učinila kraj životu kojega posjedujemo samo u jednini. Ipak je preoštro da i u životu sve može biti kao u partiji šaha gdje nas jedan jedini krivi potez može prisiliti na predaju partije, s tom razlikom međutim da ne možemo početi drugu, nikakvu partiju revanša. Na području fikcije nalazimo onu množinu života koja nam je potrebna. Umiremo s jednim junakom, a ipak ga nadživljavamo i eventualno umiremo s drugim nekom drugom prigodom jednako tako neoštećeni.

I što je sad rat promijenio u tom našem odnosu prema smrti? Veoma mnogo. Naše konvencije oko smrti, kako bih rado rekao, ne mogu se više održati. Smrt više nije moguće predvidjeti, mora se u nju vjerovati. Doista se sada umire, i to ne pojedinci, nego mnogi, često i po deset hiljada u jednom danu. Isto tako nije to više ni slučaj. Čini se dakako još slučajnim pogodi li metak ovog ili onog, no učestalost uskoro skončava utisak slučajnosti. Život tako postaje naravno zanimljiv, ponovo je zadobio svoj puni intenzitet.

Valjalo bi ovdje izvesti podjelu na dvije skupine, na one koji se doista nalaze u ratu i svoj vlastiti život stavljaju na kocku, i na one druge, koji su ostali kod kuće te imaju samo čekati da izgube svoje u smrti od rana, infekcija ili bolesti. Bilo bi dakako veoma zanimljivo kad bi se moglo proučiti kakve duševne promjene u boraca donosi stavljanje na kocku vlastitog života. Ali ja ništa o tome ne znam; spadam poput svih Vas u onu drugu skupinu, među one koji su ostali kod kuće te mogu strepiti za svoje najmilije. Prema sebi i prema drugima u istom položaju stekao sam utisak da je obamrlost koja nas je spopala, da je paraliza naših radnih sposobnosti bitno saodređena okolnošću da više ne možemo održati naš dosadašnji odnos prema smrti a da još nismo pronašli novi stav prema njoj. Možda bi sad doprinijelo našoj novoj orijentaciji kad bismo istražili dva druga odnosa prema smrti, onaj koji bismo mogli pripisati pračovjeku, čovjeku iz pretpovijesti, i onaj drugi koji je još uvijek sadržan u svakom od nas ali se, nevidljiv našoj svijesti, skriva u dubljim slojevima našeg duhovnog života.

Dosad Vam, draga braćom, nisam rekao ništa što ne biste mogli znati i osjećati jednako tako dobro kao ja. Sad ću doći u situaciju da Vam kažem koješta što možda ne znate, i još koješta drugo što mi možda nećete vjerovati. Moram se na to odvažiti.

Dakle, kako se čovjek pretpovijesti odnosio prema smrti? On se prema smrti odnosio na veoma neobičan način; nikako ne jedinstveno nego dapače veoma protivurječno. No uskoro ćemo razumjeti razlog tog protivurječja. S jedne je strane smrt uzimao ozbiljno, dopustio da vrijedi kao uništenje života, i u tom se smislu njome služio, a s druge je strane smrt poricao i smatrao je nečim ništavnim. Kako je to moguće? To dolazi odatle što je prema smrti drugoga, stranca, neprijatelja zauzimao radikalno drugačije stajalište nego prema vlastitoj. Smrt drugoga bila mu je po volji, shvaćao ju je kao uništenje i izgarao za tim da je zada. Pračovjek je bio strastveno biće, okrutniji i zločestiji od drugih životinja. Nikakav ga nagon nije zaustavljao u tome da ne ubija i ne jede bića vlastite vrste, kao što se tvrdi o većini krvoločnih životinja. Ubijao je rado i kao samo po sebi razumljivo.

Prapovijest čovječanstva ispunjena je umorstvima. I danas je to što naša djeca uče kao svjetsku povijest u školi uglavnom čitav niz genocida. Prigušeni osjećaj krivice, koji se u mnogim religijama zgusnuo u prihvaćanju nekog istočnog grijeha, nekog nasljednog grijeha, vjerojatno je izraz nekog krvavog čina što su ga na sebe natovarili ljudi prapovijesti. Još iz kršćanskog učenja možemo pogoditi u čemu se sastojao taj krvavi čin. Ako je Sin Božji morao žrtvovati svoj život da bi iskupio čovječanstvo od istočnog grijeha, onda je prema pravilima taliona, vraćanje istim, taj grijeh bio ubojstvo, umorstvo. Samo bi on mogao za iskupljenje tražiti žrtvovanje jednog života. A ako je istočni grijeh bio neposluh Bogu Ocu, onda je najstariji grijeh čovječanstva moralo biti ocoubojstvo, ubojstvo praoca primitivne ljudske horde čija se slika u sjećanju kasnije uzdigla do božanstva. U mojoj knjizi ”Totem i tabu” (1913) nastojao sam prikupiti dokaze za takvo shvaćanje prakrivice.

Dopustite mi da, uostalom, primijetim kako učenje o istočnom grijehu nije nikako kršćanska novost, nego dio vjerovanja iz prapovijesti koji se najdulje vrijeme nastavljao u različitim religijskim strujanjima. Jevrejstvo je brižno gurnulo u stranu ove skrivene religiozne struje i možda se upravo zato diskvalificiralo kao svjetska religija.

No vratimo se pračovjeku i njegovom odnosu prema smrti. Čuli smo kako se odnosi prema smrti stranaca. Vlastita smrt bila mu je zacijelo jednako trako nezamisliva i nezbiljska kao i danas svakom od nas. No njemu se nadao slučaj u kojemu su se oba suprotna stava prema smrti sukobila i bila u konfliktu jedan s drugim, i taj je slučaj bio vrlo značajan i imao dalekosežne posljedice. Dogodio se kad je pračovjek vidio kako umire neko od njegovih bližnjih, njegova žena, njegovo dijete, njegov prijatelj, koje je nesumnjivo ljubio kao i mi današnji, jer ljubav sigurno nije mlađa od želje za ubijanjem. Tad je i sam iskusio da se može umrijeti, jer svako od tih dragih bio je ipak djelić vlastitog Ja, no s druge strane bilo je u svakoj od tih ljubljenih osoba i djelić tuđine. Prema psihološkim zakonima koji i danas vrijede, a u pradavnim vremenima su vrijedili još neograničenije, ljubljeni su bili istovremeno i stranci i neprijatelji, koji su u njemu izazivali i dio neprijateljskih osjećaja.

Filozofi su tvrdili da je intelektualna zagonetka koju je slika smrti zadala pračovjeku potakla u njemu razmišljanje te da je ona ishodište svake spekulacije. No nije to bila intelektualna zagonetka i ne svaki smrtni slučaj, nego je osjećajni konflikt pri smrti ljubljenih a pri tome ipak stranih i omraženih osoba rodio istraživanje čovjeka. Iz toga se sukoba osjećaja naposljetku porodila psihologija. Pračovjek više nije mogao poricati smrt, dapače, iskusio ju je djelomično na sebi u svojoj boli, no nije je htio priznati, jer samoga sebe nije mogao zamisliti mrtvoga. Tako se odlučio na kompromis, priznao je smrt ali je osporio da je uništenje života koje je ipak bio namijenio svojim neprijateljima. Uz leš ljubljene osobe izmislio je duhove, izmislio je razlaganje individuuma na tijelo i na dušu – isprva na više duša. U sjećanju na preminuloga stvorio je predstavu drugih oblika egzistencije kojima je smrt tek početak, ideju nastavka života nakon prividne smrti. Tek kasnije egzistencije bile su isprva samo privjesci one koja je bila završena smrću, egzistencije sjenki, lišene sadržine i podcijenjene, imale su još u sebi karakter jadnog izvještaja. Dopustite da Vam izgovorim riječi u kojima je naš slavni pjesnik Heinrich Heine – uostalom sasma suglasan sa starim Homerom – dopustio mrtvom Ahileju da izrazi svoje omalovažavanje egzistencije mrtvih:

Najmanji živi filistar

U Stuckertu na Nekaru

Mnogo je sretniji

Nego ja, Pelejac, mrtav junak

Knez-sjenki u podzemlju.

Tek je kasnije religijama uspjelo tu post-egzistenciju učiniti vrijednom, punovažnom, a život završen smrću uniziti do puke pripreme za ono što dolazi poslije. Produljenje života i u prošlost, izmišljanje ponovnog rađanja i seoba duša bilo je potom konzekventno, i sve to u namjeri da se smrti oduzme njeno značenje ukidanja života. Veoma je neobično da naši sveti spisi nisu vodili računa o toj potrebi čovjeka za garancijom nastavka egzistencije. Naprotiv, na jednom mjestu stoji: ”Samo živi slave Boga”. Pretpostavljam, a Vi o tome sigurno više znate, da se jevrejsko narodno vjerovanje i literatura koja se nastavlja na svete spise, drugačije postavila prema učenju o besmrtnosti. Ali i tu bi tačku svrstao među momente koji su jevrejskoj religiji onemogućili da nadomjesti druge antičke religije nakon njihove propasti.

Uz leš ljubljene osobe nisu nastale samo praznina duše i vjera u besmrtnost nego i osjećaj krivice, strah od smrti i prve etičke zapovijesti. Osjećaj krivice proizlazio je iz podvojenosti osjećaja prema preminulome, smrtnog straha zbog identifikacije s njim. Ovo posljednje, promatrano logički, bilo je nekonzekventno, budući da nevjerovanje u vlastitu smrt nije bilo otklonjeno. U rješavanju protivurječja nismo se ni mi, moderni ljudi, daleko odmakli. Najstarija, još danas važeća zapovijest etike koja je onda bila uspostavljena, glasi: ”Ne ubij”. Stečena uz dragog mrtvaca, postepeno se protezala na neljubljene, strance, i na kraju i na neprijatelja.

Na ovom bih vam mjestu pripovijedao o jednoj neobičnoj činjenici. Pračovjek je u izvjesnom smislu još sačuvan, reprezentira ga primitivan divljak, koji mu je u najmanju ruku najbliži. Skloni ste prihvatiti da je taj primitivni divljak Australije, Ognjene Zemlje, Bušman i slično, ubojica koji se ne kaje. No varate se, divljak je u tom smislu osjetljiviji od civiliziranog, makar tako dugo dok još nije podlegao utjecaju civilizacije. Nakon sretnog završetka svjetskog rata što sad bjesni, svaki od pobjedonosnih njemačkih vojnika pohitat će svojoj kući, svojoj ženi i svojoj djeci, nezaustavljen i neometen razmišljanjima na neprijatelje koje su ubili bilo u bliskoj borbi bilo dalekometnim oružjem. A divlji pobjednik koji se vraća s ratnih staza ne smije ući u svoje selo i vidjeti svoju ženu dok nije okajao svoja ratnička ubojstva često dugotrajnim i mučkim pokorama. Reći ćete: ”Da, divljak je još praznovjeran, boji se osvete duhova pobijenih.” No duhovi pobijenih neprijatelja nisu ništa drugo nego izraz njegove nečiste savjesti zbog prolijevanja krvi.

Dopustite da se malo zadržim na toj najstarijoj zapovijesti etike: ”Ne ubij.” Njena rana pojava i njena upečatljivost dopuštaju nam jedan važan zaključak. Uspostavili smo tvrdnju da je instinktivno zaziranje prema prolijevanju krvi duboko usađeno u nas. Pobožne duše rado u to vjeruju. No lako je iskušati tu tvrdnju. Raspolažemo s dosta slučajeva takvih instinktivnih, naslijeđenih odvratnosti.

Dozvolite da Vas odvedem u naše lijepo ljetovalište na jugu. Tamo su vinogradi s prekrasnim grožđem. U tim se vinogradima zna naći i zmija, debelih, crnih, uostalom sasvim bezazlenih životinja, nazvanih Eskulapovim zmijama. U tom vinogradima stoje i ploče sa zabranama. Čitamo jednu od njih i nalazimo zapisano: ”Gostima je najstrože zabranjeno gurati glavu ili rep Eskulapove zmije u usta”. Reći ćete: ”Sasvim besmislena i suvišna zabrana. To i tako nikome ne pada na pamet.” U pravu ste. Čitamo i druge ploče sa zabranama na kojima se upozorava da se ne bere grožđe. Tu ćemo zabraniti osjetiti kao opravdaniju. – No, ne dajmo se zavesti. Ne postoji u nama nikakvo instinktivno zaziranje pred prolijevanjem krvi. Potomci smo beskrajno dugog niza generacija ubojica. Želja za ubijanjem nam je u krvi, a možda ćemo je uskoro osjetiti i na drugom mjestu.

Pustimo sad pračovjeka i okrenimo se vlastitom duševnom životu. Možda znate da smo u posjedu istraživačkog postupka pomoću kojega možemo otkriti što se, skriveno od svijesti, odvija u dubokim slojevima duše, dakle svojevrsne podmorske psihologije. Pitamo dakle: Kako se odnosi naše nesvjesno prema problemu smrti? I sad dolazi ono što mi nećete vjerovati, iako Vam to više nije novo jer sam Vam to već prije opisao. Naše nesvjesno zauzima prema smrti isto ono stajalište koje zauzima čovjek pretpovijesti. U tome, kao i u mnogim drugim smislovima pračovjek nepromijenjen i dalje u nama živi. Dakle, nesvjesno u nama ne vjeruje u vlastitu smrt. Prisiljeno je ponašati se kao da je besmrtno. Štoviše, možda je to tajna junaštva. Racionalno objašnjenje junaštva počiva dakako na sudu da vlastiti život ne može biti toliko vrijedan poput nekih drugih općih i apstraktnih dobara. No mislim da će impulzivno i instinktivno junaštvo češće biti ono koje se ponaša tako kao da leži nekakva garancija u poznatom poviku Steinklopferhansa (doslovno: Tucača kamena, lik iz komedije Ludwiga Anzengrubera, prim. prev.): ”Ništa ti se ne može dogoditi”, koji se dakle sastoji u jednostavnom prepuštanju vjerovanju u besmrtnost svog nesvjesnog. Smrtni strah, od kojega trpimo mnogo češće no što smo toga svjesni, nelogična je suprotnost toj sigurnosti. On osim toga nije ni izdaleka tako izvoran i većinom proizlazi iz svijesti o krivici.

S druge strane priznajemo smrt za strance i neprijatelje i upotrebljavamo je protiv njih kao i pračovjek. Razlika je samo u tome što mi ne zadajemo smrt doista nego je samo zamišljamo i priželjkujemo. Ali ako dopuštate da vrijedi ta takozvana psihička realnost, onda možete reći: U našem nesvjesnom svi smo mi i danas čopor ubojica. U našim tihim mislima odstranjujemo sve koji nam stoje na putu, koji su nam uvrijedili ili naštetili, svakodnevno i svakovrsno. Ono: ”Neka ga đavo nosi!”, što se kao slabašan usklik tako često otima s naših usana i što zapravo znači: ”Neka ga smrt nosi”, za naše je nesvjesno puna ozbiljnost. Da, naše nesvjesno ubija čak i za sitnicu: poput atenskog zakonodavca Drakona, ne zna za drugu kaznu za prekršaj do smrti, i to s izvjesnom konsekvencom jer svako oštećenje našeg svemoćnog i samovelepoštovanog ”Ja” u osnovi je crimen laesae majestatis. Prava je sreća da sve te zle želje ne posjeduju moć. Inače bi ljudski rod odavno izumro, ne bi postojali ni najbolji i najmudriji od naših muževa, ni najljepše i najljupkije od naših žena. Ne, nemojmo dozvoliti ni da nas u tome zavedu, mi smo uvijek još te ubojice koje su bili naši preci u pradavnim vremenima.

Mogu vam to mirno reći jer znam da u to ne vjerujete. Više vjerujete svojoj svijesti koja takvu mogućnost odbija kao klevetu. No ne mogu se odreći toga da vas ne podsjetim kako je bilo pjesnika i mislilaca koji nisu ništa znali o psihoanalizi a ipak su tvrdili nešto slično. Samo jedan primjer! J. J. Rousseau prekida na jednom mjestu svoju raspravu da bi svojim čitateljima uputio neobično pitanje. ”Pretpostavite”, kaže on, ”da se u Pekingu nalazi nekakav mandarin” – Peking je u ono doba bio mnogo dalji od Pariza nego danas – ”čija bi vam smrt moglo donijeti veliku dobit, i vi biste ga mogli ubiti a da ne napustite Pariz, naravno bez ikakva dokaza vašeg čina, pukim aktom volje. Da li ste sigurni da to ne biste učinili?” Ne sumnjam da bi mnogi među dragom braćom bili u pravu kad bi uvjeravali da to ne bi učinili. No općenito ne bih volio biti u koži mandarina, mislim da ne nijedno osiguravajuće društvo ne bi pristalo osigurati mu život.

Mogu vam istu nemilu istinu iznijeti i u obliku u kojem vam ona može čak biti i zabavna. Znam da svi rado slušate viceve, i nadam se da se niste odviše bavili problemom odakle dolazi dopadljivost takvih viceva. Postoji rod viceva koji zovemo ciničnim; to nikako nisu najlošiji ili najslabiji vicevi. Mogu Vam odati da snagu tih viceva čini to što skrivenu ili poreknutu istinu koja bi sama po sebi djelovala uvredljivo, zaodjenu tako da ona čak uveseljava. Izvjesnim formalnim konstrukcijama bivate prisiljeni na smijeh, Vaša se prosudbena snaga razoruža, i tako se pred Vas prokrijumčari istina koja bi Vas inače progonila. Poznata Vam je na primjer priča o čovjeku kojemu su u društvu predali osmrtnicu koju je on nepročitanu strpao u džep. ”Da li biste radije pročitali ko je umro?”, pitali su ga. ”Ma ne”, glasio je odgovor, ”ja sam sa svakim zadovoljan”. Ili o suprugu koji u vezi sa svojom ženom kaže: ”Kad jedno od nas umre, preselit ću se u Pariz”. To su cinični vicevi, i oni ne bi bili mogući da ne saopćavaju zatajenu istinu. U šali se smije, poznato je, reći čak i istina.

Moja draga braćo! Još jedna potpuna saglasnost između pračovjeka i našeg nesvjesnog. Baš kao i tamo i za naše nesvjesno postoji slučaj u kojem se obje struje, jedna koja priznaje smrt kao uništenje i druga koja je poriče kao nezbiljsku, sudaraju i dolaze u sukob. Taj je danas isto kao što je bilo u prapovijesti, a predstavlja smrt ili smrtnu ugroženost nekog od naših dragih, jednog od roditelja ili od supruga, nekoga od braće, djeteta ili dragog prijatelja. Ti dragi s jedne su nam strane naš unutarnji posjed, dijelovi našeg vlastitog Ja, a s druge pak strane stranci, dapače neprijatelji. Uz najnježnije i najprisnije naše odnose vezuje se, uz izuzetak tek pokoje situacije, djelić neprijateljstva koje potiče nesvjesnu želju za smrću. No iz sukoba tih struja ne proizlazi više učenje o duši i etika, nego neuroza koja nam dopušta duboke poglede i u normalni duševni život. Učestalost  prenježne brige među pripadnicima porodice te sasma bezrazložnih optužbi nakon smrtnih slučajeva u porodici otvorila nam je oči o raširenosti i značenju tih duboko skrivenih želja za smrću bliskih osoba.

Neću Vam i dalje ocrtavati tu stranu slike. Vi biste se vjerojatno zgražali i to s nepravom. Priroda je opet jednom postupila spretnije nego što bismo mi to uspjeli. Mi sigurno ne bismo došli do toga da je prednost u tome ljubav i mržnju međusobno spojiti na taj način. Time što priroda radi s tim parom suprotnosti, prisiljava nas na to da ljubav neprestano održavamo budnom i obnavljamo je kako bismo je osigurali od mržnje koja iza nje vreba. Smjelo bi se ustvrditi da najljepše razvitke ljubavnog života zahvaljujemo reakciji na onu žaoku želje za umorstvom (Mordlust) što je osjećamo u našim grudima.

Zaključimo: našem nesvjesnom je predstava vlastite smrti jednako tako nepristupačna, predstava strane smrti jednako tako umorstvena, a smrt dragih osoba jednako tako podvojena (ambivalentna) kao čovjeku prapovijesti. Koliko smo se onda mi s našim kulturnim stajalištem prema smrti udaljili od tog prastanja!

I sad pogledajmo još jednom što s nama radi rat. On skida s nas kasnije kulturne nanose i dopušta da se u nama ponovo pojavi pračovjek. Ponovo nas prisiljava da budemo junaci koji ne žele vjerovati u vlastitu smrt, označava nam strance kao neprijatelje kojima treba zadati ili priželjkivati smrt, savjetuje nam da se uzdignemo iznad smrti voljenih osoba. Time čini sve naše kulturne konvencije smrti neodrživima. Ali rat nije moguće ukloniti. Dokle god su različitosti u uvjetima egzistencija naroda i odbojnosti među njima tako velike, dotle će morati biti ratova. I tu se onda javlja pitanje: Da li bismo mi morali biti ti koji popuštaju i prilagođavaju mu se? Da li bismo morali priznati da smo našim kulturnim stajalištem prema smrti psihološki živjeli iznad naših mogućnosti i, dapače, napraviti zaokret i priznati istinu? Zar ne bi bilo bolje dati smrti mjesto u zbiljnosti i u našim mislima koje joj pripada i malo više istaknuti naše nesvjesno stajalište prema smrti što smo ga dosad tako brižljivo suzbijali? Ne mogu na to poticati kao na kakvo više postignuće, jer to je prije korak unazad, regresija. No to će sigurno doprinijeti tome da nam život ponovo postane podnošljiviji, a podnositi život je prva dužnost svega života. U školi smo čuli jednu političku izreku starih Latina koja glasi: ”Si vis pacem, para bellum”. Ako želiš očuvati mir, spremaj se za rat. Mogli bismo je preurediti za naše sadašnje potrebe: ”Si vis vitam, para mortem”. Ako želiš izdržati život, spremaj se za smrt.

(1915)

Predavanje što ga je Sigmund Freud održao 16.2.1915. ”braći saveznicima” izraelske humanitarne organizacije ”Beč” lože B’nai B’rith.

S. Freud, Wir und der Tod, Die Zeit, 20. jul 1990.

S njemačkog preveo Mario Kopić