virtuozima prevoditeljstva
Jezik je slobodan, bezgraničan, neukrotiv…
Krotitelji su jezika, kao i svi krotitelji, nasilnici. Zagovaranje
čistoće jezika često u sebi skriva nečiste namjere, pripremu terena za
žigosanje, odvajanje, ušutkivanje, odvođenje u muk… Povodi su gotovo
uvijek izvanjezični i otkrivaju opasno nepoznavanje geneze jezika,
njegove bìti. Neprestano prepoznavanje, u jeziku, odjeka susreta s
drugim i drugačijim, verbotvorstvo i mnogojezičnost otpor su tiraniji
„čistunstva“ i pomoć jeziku da se oslobodi, razmahne i prigrli dotad
neizrečeno.
Nekada davno, pripovijeda Stari zavjet, svi su ljudi govorili istim jezikom. “Sva je zemlja imala jedan jezik i riječi iste.
Jesu li se, s obzirom na jednojezičnost, ljudi bolje razumjeli nego
danas, teško je reći. Jedno je sigurno: za prevoditelje ne bijaše posla
pod svodom nebeskim. Čini se da su se s lakoćom dogovarali, “onda rekoše: Hajde da sebi podignemo grad, i toranj s vrhom do neba! Pribavimo sebi ime, da se ne raspršimo po svoj zemlji!”
Gradnjom se kule pribavlja ime,
jer kula ostaje kao neizbrisiv trag koji jamči spomen na nekadbilost
njezinih neimara. Nebododir kula podvig je koji okuplja i zapošljava
tisuće ruku i ne priječi samo raspršivanje ljudi u tuđinu trbuhom za
kruhom, nego i svojim stremljenjem prema nebu ne dopušta raspršivanje
grada prema obzorju. Ona je zbirna uznositeljica ljudi i grada.Reklo bi se da im je gradnja išla od ruke. U nakani da dodirnu nebo, ljudi su svojom slogom dodirnuli Boga.
“Jahve
se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji.
Jahve reče: ‘Zbilja su jedan narod, s jednim jezikom za sve! Ovo je tek
početak njihovih nastojanja. Sad im ništa neće biti neostvarivo što god
naume izvesti.’” Ali zbog čega ne bi uspjeli u naumu svojem? To je jedna
od rijetkih biblijskih epizoda u kojoj se Bog odluči umiješati u
ljudske stvari kako bi složnima pomrsio konce, a ne kako bi mirio
zavađene. “Hajde da siđemo i da jezik im pobrkamo, da jedan drugome govora ne razumije.” Množina glagola sići
navodi na pomisao da se Bog sebi obraća u skladu sa svojom prirodom,
ili da je zadaću pomutnje povjerio nekom od svojih brojnih poslanika.
Tekst je na tom mjestu poprilično nejasan, kao da čuva odjek velikog
zamešateljstva.
Ovo je mjesto općepoznato kao trenutak u kojem Bog učini da ljudi počnu govoriti različitim jezicima. Međutim, biblijski tekst govori o zbrci jednog jezika.
Šta bi značilo „pobrkati“ jezik? Učiniti ga konfuznim i nerazumljivim.
Jezik koji nikome nije razumljiv prestaje biti jezik. Nije, dakle, riječ
o pronalasku zapisa na nekom drevnom, nepoznatom jeziku, već živi,
govorni jezik odjednom postaje nerazumljiv, onemogućuje
sporazumijevanje. Ljudi su, međutim, nastavili s pokušajima da se nekako
sporazume. Tekst dalje kaže:
„Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji,
te ne sazidaše grada. Stoga mu je ime Babel,
jer je ondje Jahve pobrkao govor svima u onom kraju i odande ih je
Jahve raspršio po svoj zemlji.“ Ljudi nisu, dakle, odustali od gradnje
zbog pometenosti jezika, već zato što ih je Bog poput vjetra raspršio po
Zemlji.
Jezik je slobodan, bezgraničan, neukrotiv…
Na ovom se mjestu priča o gradnji kule prekida i počinje nabrajanje
rodoslovlja od Šema do Abrahama. Što se nadalje događalo s raspršenim
ljudima pobrkanog jezika? U jednom svitku papirusa pronađenom na polici
biblioteke u Halikarnasu stoji: „Ljudi su se, nakon puno lutanja i
dogodovština, nastanili na najrazličitijim dijelovima Zemlje. Malo po
malo, progovorili su novim jezicima. Ono što im je ostalo zajedničko
bilo je usmeno predanje o kuli razumijevanja, golemom podvigu u kojem
su, nekada davno, kada na svoj zemlji bijaše jedan jezik i jednake
riječi, sudjelovali njihovi pretci. I kula, ta nesagled kula, javljala
im se u snovima, poput tajanstvena zova prapostojbine.
Jednom od njih, po imenu Logos, san o kuli nikako nije davao mira. Stoga on odluči zbrati rasejane
ljude i nagovoriti ih na dovršetak podviga predaka. Mjesecima je
putovao s jednog kraja zemlje na drugi. Razdaljine ga nisu
obeshrabrivale. Ono što mu je uvelike otežavalo okupljanje bilo je
raznogovorništvo rasijanih ljudi. Stoljećima razdvojeni, malo po malo,
počeše govoriti posve različitim jezicima. Kako bi ih okupio, Logos je
morao prozboriti mnoštvo jezika.
Nakon sedam godina Logosu pođe za jezikom okupiti najbolje neimare iz
svakoga od naroda. Duga kolona zaprežnih kola s najčudnovatijim
graditeljskim spravama strpljivo se probijala kroz pješčanu oluju.
Poslije devet mjeseci puta domogoše se mjesta na kojemu se, prema
Logosovu snoviđenju, nalazila nebododir kula. No nađoše samo trag
temelja u obliku nesaglediva kruga. Neimari se dadoše na posao podizanja
logora. Logos nije želio odmah podizati svoj šator. Opružio se u samoj
zjeni kruga i zagledan u zvjezdano nebo nedugo potom i zaspao. Tada usni
čudesan san kako stojeći na razigranoj zvijezdi, leti nad golemim
gradilištem.
Kada se probudi, Logos okupi velike neimare i na
sedamstosedamdesetsedam im jezika ispriča što je usnio. Nastade žamor
koji prekine tek glas velikog neimara Noeina: ‘Samo ti možeš voditi
izgradnju, Logose. Samo je tebi dano razumjeti svaki od naših jezika.
Stoga prvo moramo sagraditi promatračnicu u obliku zvijezde s koje ćeš
nadgledati radove i prenositi upute s jednog kraja kule na drugi. Reci
svima da se okupe oko mene u krug.’ Logos tako i učini. Veliki neimar
Noein uze jedan štap i po zemlji iscrta krug temelja kule. U njega ucrta
mnoštvo linija koje se sticahu u srcu kruga. Tada poče objašnjavati:
‘Prvo ćemo uz pomoć užadi odrediti srce buduće kule. Na tom ćemo mjestu
postaviti čvrst i širok oslonac na kojem će se ukrštati dugačke grede.
Moraju biti dovoljno široke kako bi Logos preko njih mogao trčati s
jednog kraja kule na drugi. U donjem ćemo dijelu razapeti velika jedra
tako da se osovina, u danima kada ima vjetra, može sama okretati. Logos
će ju moći zaustaviti po volji. To će mu uštedjeti puno snage.’ Do kasno
u noć Logos prevađaše Noeinov naum ostalim neimarima.
Jezik je slobodan, bezgraničan, neukrotiv…
Zvjezdasta promatračnica završena je nakon trideset i tri dana.
Gradili su je Noein i njegovih sedam najvjernijih pomoćnika. Donji dio
osovine činilo je deblo tisućljetnog cedra, čija je širina omogućavala
da se na njega, prateći rast kule, pričvršćuju uža debla, a prsten sa
zrakogredama podiže u visinu. Logos se popne uz osovinu, s kožnim
tobolcem na leđima u kojemu su bili pohranjeni nacrti. Ispod vrha svake
zrakogrede stajao je po jedan veliki neimar i čekao naputke. Bjehu se
podijelili u tri smjene kako gradnja ne bi poznala stanke. Jedini koji
smjene ne imaše bijaše Logos. Prozbori tada on zbranim neimarima na
sedamstotinasedamdesetisedam jezika: ‘Sinovi čovječji, naši oci ne
uspjehu u podvigu svojem, jer smionošću privukoše pažnju božju. Pomolimo
se da nas Bog ne pogleda prije nego kule vrh nebesa ne dotakne.
Pribavimo sebi nezaborav ime!’
Uporni dažd i podmukla studen, surovi vjetar i osiona vrelina šibahu
sinove čovječje bez milosti. Ali oni ne posustaše u naumu svojem. Logos
je mahnito trčao s jedne strane kule na drugu, dok su mu riječi same
izvirale iz grudi… više ni sam nije znao kojim jezikom govori. Povremeno
bi sklupčan oko osovine promatračnice klonuo, dok mu je zveket alata
tisuća neimara bubnjao u sljepoočnicama. Opori miris znoja i zorta
nagrizao mu je nosnice. Nitko se više nije sjećao koji je dan i kada je
gradnja doista počela. Kula je već bila toliko visoka da se s njezina
ruba na zemlji više ništa razaznavalo nije.
Jednoga dana, usred gradnje, iznenada utihnu Logosa glas. Prvo se
zaustaviše neimari koji očekivahu nove upute, a onda jedni za drugima i
svi ostali zauzdaše alate i podigoše pogled prema promatračnici. Ali ne
vidješe ništa, jer gusti oblak bješe obgrlio kule vrh. Tad spoznaše
neimari da građevinom svojom nebo dodirnuše. Od sreće i zaprepaštenja
nitko ni riječi ne mogaše prozboriti. Otkad postaviše prvi kamen, ne
čuše tako duboki muk. Tanka zraka sunca probi oblak i on se rasplinu
otkrivajući plavetni svod.
Pogleda tada Jahve prema zemlji i ugleda čudesnu
sedamstotinasedamdesetsedmokraku zvijezdu kako se k njemu uzdiže. I ne
mogaše vjerovati da djelo je ona sinova čovječjih. Što vidje, ne bješe
drugo do rub nebododir kule koji se uslijed neprimjetnih prijevoja u
Logosovim prijevodima graditeljskih uputa iz kruga pretvorio u
sedamstotinasedamdesetsedmokraku zvijezdu. I reče tada Jahve neimarima
na kuli: ‘Neka vam kule, sinovi čovječji, kao spomena na prvog
prevoditelja pod svodom nebeskim, koji vas sabra i mnoštvo jezika
pretoči u pothvat.’ Tada neimari u srcu vrha kule isklesaše: ‘Na početku
bijaše Logos i Logos bijaše u Boga i Bog bijaše Logos.’“
Jezik je slobodan, bezgraničan, neukrotiv…
COMMENTS