Stvaralački krajolik:
Zašto ostajemo u provinciji?
Na strmovitoj padini široke gorske doline južnoga Schwarzwalda, na
visini oko 1150 metara, stoji jedna mala skijaška brvnara. U tlocrtu
mjeri ona 6 na prema 7 metara. Oniži krov pokriva tri prostorije:
kuhinju, uređenu za prebivanje, spavaonicu i jedan studijski sobičak.
Razbacana po uskom dnu doline i jednako tako strmovitoj suprotnoj padini
leže široko položena seljačka imanja s velikim natkriljujućim krovom.
Povrh svega zjapi jasno sunčano nebo, u sjajnoj prostranosti kojega se
dva jastreba uzvrću u širokim krugovima.
To je moj radni svijet - viđen promatračkim očima gosta i turista
na ljetovanju. Ja sam zapravo nikada ne promatram krajolik. Iskušavam
njegovu časovitu, dnevno-noćnu promjenu u velikim ciklusima godišnjih
doba. Težina i čvrstoća njihova prastara stijenja, polagani rast jela,
svjetleći a ipak skromni raskoš cvatućih ledina, žuborenje gorskog
potoka u dubokoj jesenjoj noći, stroga jednostavnost duboko zametenih
površina, sve se to tamo gore pomiče, navire i promiče kroz svakodnevni
opstanak.
A opet ne u hotimičnim trenucima nekakva uživajućeg utonuća i umjetnog
oživljavanja, nego samo kada vlastiti opstanak stoji u svom radu. Rad tek otvara prostor za ovu gorsku zbiljnost. Hod rada ostaje uronjen u zbivanje krajolika.
Kada u dubokoj zimskoj noći divlja mećava svojim udarima bjesni oko brvnare i sve zastire i prekriva, tada je pravo vrijeme za filozofiju. Njezina pitanja tada
moraju biti jednostavna i bitna. Razrada svake misli ne može a ne biti
tvrda i oštra. Muka jezičnog iskivanja nalikuje otporu jela zahvaćenih
naletom oluje.
A filozofski se rad ne odvija kao nastrano zanimanje nekog čudaka. On
spada u sred srede rada seljana. Kada mladi seljanin uz padinu vuče
teške rogove saonice a potom ih pretovarene bukovim trupcima opasnim
nagibom spušta prema svom dvorištu, kada pastir lagano- zamišljenim
korakom svoju stoku tjera uz padinu, kada seljanin u svojoj izbi vješto
isjeca nebrojene daščice za svoj krov, tada je moj rad od iste te vrste.
U tomu se i korijeni neposredna su-pripadnost sa seljanima. Stanovnik
grada misli da ide "među narod" čim se s nekim seljaninom upusti u duži
razgovor. Kada odmarajući se od naporna rada uvečer sjednem sa seljanima
na banak uz peć ili za stol u kutku s nabožnim predmetima i svetačkim
slikama, tada mi najčešće uopće ne razgovaramo. Šuteći pušimo
naše lule. Tu i tamo možda padne pokoja riječ, da su drvarski poslovi u
šumi pri kraju, da je prošle noći kuna upala u kokošinjak, da će se
sutra jedna krava vjerojatno oteliti, da je seljanina Oehmija pogodila
kap, da će se vrijeme ubrzo "okrenuti". Unutarnja pripadnost vlastitog
rada Schwarzwaldu i njegovim ljudima proistječe iz stoljetne, ničim
zamjenljive alemansko-švapske priraslosti tlu.
Stanovnik grada biva "potaknut" takozvanim boravkom na selu najviše
jednom. Moj je cjelokupan rad, međutim, nošen i vođen svijetom ovih gora
i njegovih seljana. Rad u brvnari se povremeno prekida na duže vrijeme
zbog diskusija, putovanja na predavanja, razgovora i nastavne
djelatnosti ovdje dolje. No, čim se ponovno uspnem na padinu, već u
prvim urama boravka u brvnari navraća mi već čitav onaj svijet ranijih
pitanja i to upravo u onom obliku u kojemu sam ih prije silaska ostavio.
Naprosto bivam prenesen u vlastiti zamah rada i više u osnovi ne
vladam njegovim skrivenim zakonom. Stanovnici se grada često čude dugoj
jednoličnoj osami seljana među gorama. No to nije osama nego samovanje. U velikim gradovima može čovjek doduše s lakoćom biti toliko osamljen kao jedva gdje drugdje. Ali on tamo nikada ne može biti sam. Jer samovanje ima iskonsku moć da ono ne odjeljuje nego da čitav opstanak izbacuje u široku blizinu biti svih stvari.
Tamo vani čovjek u mahu može preko novina i časopisa postati "znamenit".
To je još uvijek najsigurniji put na kojemu se najvlastitije htijenje
ruši u pogrešno tumačenje i temeljito i brzo tone u zaborav.
Tomu nasuprot, seljačko spominjanje ima svoju jednostavnu,
sigurnu i nepopustljivu vjernost. Nedavno je tamo gore došla jedna stara
seljanka umrijeti. Ona je sa mnom često i rado razgovarala i raspredala
stare seoske priče. U svom jako slikovitom jeziku ona je još sačuvala
puno starih riječi i svakojakih poučnih izreka, koje su današnjoj
seoskoj mladeži već nerazumljive i stoga nestaju iz živoga govornog
jezika. Još tijekom prošle godine, dok sam tjednima živio u brvnari, ova
se seljanka sa svoje 83 godine počešće uspinjala kosinom k meni.
Htjela je, kako je govorila, vidjeti jesam li još tu ili me je "Netko"
nepažnjom možda ukrao. Noć u kojoj je umrla provela je u razgovoru sa
svojim rođacima. Još sat i pol prije kraja naložila je da se
prenese pozdrav "gospodinu profesoru". - Takvo spominjanje vrijedi
neusporedivo više od najuspješnije "reportaže" nekoga svjetskog lista o
mojoj navodnoj filozofiji.
Gradski je svijet u opasnosti da podlegne jednom razarajućem pogrešnom uvjerenju. Čini se, naime, da se oko svijeta seljana i njihova opstanka često brine jedna vrlo glasna i vrlo poduzetna i vrlo dopadljiva nametljivost. Ali upravo se tako i niječe ono što je sada jedino neophodno: održati razmak prema seljačkom opstanku, prepustiti ga više nego ikada ranije njegovu vlastitom zakonu; ruke sebi
- da se ne bi izobličio u neiskrenom brbljanju literata o onom
narodnosnom i o ukorijenjenosti u tlo. Seljanin ne potrebuje i uopće
neće tu gradsku susretljivost. Ono što on potrebuje i hoće, jest plaho ophođenje
prema svojoj vlastitoj biti i njezinoj samostojnosti. No, mnogi od
gradskih potomaka i izraštaja - ne najposlije skijaši - ponašaju se na
selu ili na seoskom imanju tako kao da se "zabavljaju" u svojim
velegradskim palačama zabave. Takvo ponašanje na jednoj večeri razara više nego što desetljećima dugo znanstveno podučavanje o narodnosnom i izučavanju naroda ikada može potaknuti.
Ostavimo se svakog milostivog gnjavljenja i lažnog narodničarenja - naučimo se da tamo gore ozbiljno uzmemo onaj jednostavni, tvrdi opstanak. Tek će nam tada on ponovno govoriti.
Nedavno sam dobio drugi poziv za prijelaz na Berlinsko sveučilište.
U takvoj se prilici povlačim iz grada u brvnaru. Slušam što mi kazuju
gore, šume i seoska imanja. Pritom svratim do mojega starog prijatelja,
sedamdesetpetogodišnjeg seljanina. On je u novinama čitao o pozivu za
Berlin. Što će reći? Polako upire siguran pogled svojih bistrih očiju u
moj, te strogo zatvorenih ustiju na moje rame polaže svoju
vjerno-opreznu ruku i - jedva primjetno - klima odrečno glavom. To znači: neumoljivo ne!
(1934)
prijevod s njemačkog Mario Kopić
COMMENTS