Dana 24. jula 1967, u velikom amfiteatru univerziteta u Freiburgu,
čitao je svojim jednoličnim i zavodljivim glasom svoje pjesme Paul
Celan. Kako nas izvještava Rüdiger Safranski, “ni u jednom trenutku
svojega života Celan se neće sučeliti s tako brojnom publikom. Prisutno
je više od tisuću ljudi. Martin Heidegger je u prvom redu. Prije toga je
obišao knjižare i zamolio ih da u izlozima vidljivo istaknu Celanove
zbirke poezije. Tako je i bilo. Šetajući po Freiburgu, pjesnik je
ugledao svoje knjige u svim knjižarama: sat vremena prije javnog čitanja
nekolicini je poznanika u predvorju svojega hotela povjerio koliko ga
to bješe obradovalo. Martin Heidegger je bio prisutan, ali nije otkrio
ulogu koju je odigrao”.
A slušateljstvo je iskazalo takvo oduševljenje da je Celan dodao velik broj još neobjavljenih pjesama.
Četrdeset godina prije toga – Paul Antschel (Celan) je tada bio još u
Bukovini – upravo je tu, u istom amfitetaru, kao novi rektor
univerziteta prvi put nastupio Martin Heidegger. Tada je govorio o Samopotvrđivanju njemačkog univerziteta, o “službi znanja” koja bi se smjestila između “obrambene” i “radne službe”.
Celanove roditelje su ljeti 1942. godine odveli iz Černovaca u
kazneni logor u Transnistriji. Nikada ih više nije vidio. Otac je umro
od iscrpljenosti, majka od metka u zatiljak. Kad je sam pobjegao iz
radnog logora, napisao je svoju do danas najpoznatiju pjesmu Fuga smrti.
Raskorak između Heideggera i Celana nije mogao biti dublji. No Celan je
detaljno poznavao Heideggerova djela, a i filozof je iznimno zauzeto
osluškivao pjesnikove riječi. U Celanu je vidio Hölderlinova
nasljednika. I tako je nakon spomenutog predavanja došlo do sudbonosnog
dogovora koji će Celana odvesti do Heideggerova utočišta.
Krenuli su tako sutradan rano ujutro pjesnik-Jevrejin i
mislilac-Nijemac iz Freiburga (Breisgau) prema Todtnaubergu (Smrtna
gora) u Schwarzwaldu, utočištu mislioca. Izlet je trajao jedan dan. U
Heideggerovoj kolibi (Hütte), na zadnjem sjedištu automobila
kojim su se vozili i tokom šetnje po močvarnom tresetištu razgovarali su
o nečemu čiji sadržaj nije otkrio ni jedan ni drugi. Kako je Celan
napisao svojoj ženi Gisèle de Lestrange: “Bio je to ozbiljan razgovor, u
automobilu, s jasnim riječima s moje strane. Gerhard Neumann, koji mu
je prisustvovao, poslije je rekao da je za njega taj razgovor imao
epohalni aspekt”.
U knjizi gostiju u kolibi koju je Heidegger predstavio svojim gostima Celan bijaše napisao ove riječi: Ins
Hüttenbuch mit dem Blick auf dem Brunnenstern, mit einer Hoffnung auf
ein Kommendes Wort im Herzen: U knjizi iz kolibe, s pogledom na zvijezdu
zdenca, s nadom u nadolazeću riječ u srcu (25. jula, Paul Celan). U pjesmiTodtnauberg, iz zbirke Prisila svjetla, koju je napisao sedmicu dana nakon toga i poslao Heideggeru na dar, Celan će ponoviti:
Todtnauberg
Arnika, Augentrost, der
Trunk aus dem Brunnen mit dem
Sternwurfel drauf,
in der
Hütte,
die in das Buch
—wessen Namen nahms auf vor dem meinen?—,
die in dies Buch
geschriebene Zeile von
einer Hoffnung, heute,
auf eines Denkenden
kommendes
Wort
im Herzen,
Waldwasen, uneingeebnet,
Orchis and Orchis, einzeln,
Krudes, später, im Fahren,
deutlich,
der uns fährt, der Mensch,
der’s mi anhört,
die halb-
beschrittenen Knüppel-
pfade im Hochmoor,
Feuchtes,
viel.
Todtnauberg
Arnika, utjeha oka,
gutljaj iz zdenca sa zvjezdanom
kockom na vrhu,
u toj
kolibi,
taj u tu knjigu -
čija li je imena uzela prije moga? –
taj u tu knjigu
zapisan redak o
nekoj nadi, danas,
u mislioca nadolazeću
riječ
u srcu,
šumska ledina, neporavnata,
orhis i orhis, pojedinačno,
grubo, kasnije, u vožnji,
jasno,
taj koji nas vozi, čovjek,
koji sve sluša,
polu-
prohodna od oblica
staza u dubokom tresetištu,
vlažno,
mnogo.
Čini se da ova riječ u srcu (riječ objašnjenja? samilosti? oprosta?
pokajanja?) nije došla, ali prije nego što se okupamo u alegoriji i
izvučemo gigantomahijske zaključke o nijemosti bivstvovanja, koju germanist Gerhard Baumann suprotstavlja svjedoku nesreće,
ne bi trebalo zaboraviti da su se oni u nekoliko navrata ponovo vidjeli
u Freiburgu i da je, sudeći prema riječima Emmanuela Lévinasa, svaki od
Celanovih boravaka “duboko uznemiravao” Heideggera. Ne bismo trebali
naposljetku zaboraviti ni pismo što ga je Heidegger napisao autoru Fuge smrti 30. januara 1968, pola godine nakon susreta u kolibi i dvije sedmice nakon što je primio separat pjesme Todtnauberg: “Poštovani, dragi Paul Celan! Kako da vam zahvalim za neočekivani veliki dar? Riječ pjesnika koji kaže Todtnauberg, imenuje mjesto i krajolik gdje je mišljenje pokušalo napraviti korak unatrag u neznatno (ins Geringe).
Riječ pjesnika potiče i opominje istodobno, čuva sjećanje na raznovrsna
raspoloženja (tog) dana u Crnoj šumi. No dogodilo se već večer uoči
Vašeg nezaboravnog nastupa pri prvom pozdravu u hotelu. Otada smo jedan
drugome mnogo toga prešutjeli. Mislim da ćemo jednoga dana razriješiti u
razgovoru mnogo od toga o čemu nismo progovorili… A moje želje? Da u
danom satu čujete jezik u kojem Vam se obriče ono što treba opjevati.”
Filozof u pismu otvara prostor susretu, u razgovoru je ukazao na put
kako “neizgovoreno” možemo dovesti u jezik. U riječi “opomena” počiva
čak mig da je Heidegger začuo glas svoje savjesti. Ključna rečenica:
“mnogo smo toga prešutjeli” naglašava tihu saglasnost, izvjesno
razumijevanje, no upućuje nadasve na spoznaju pjesnika i mislioca da
riječi mogu više prikriti nego izreći.
Mislilac priželjkuje pjesniku da čuje kako neizgovorene tako i
izgovorene riječi i uzdigne ih u svoj jezik, jezik pjesništva. Samo se u
tom jeziku pjesnik i mislilac mogu približiti, ostajući kao povijesni
pojedinci jedno drugome stranci.
Kako uočava Stephan Krass, Celan nije mogao neposredno razgovarati s
ljudima koji patnju nisu osjetili na vlastitoj koži. S njima je mogao
komunicirati samo preko pjesničke riječi, prikriveno. Samo oni koji su
sami vidjeli sav užas, mogli su se otvoriti jedan drugome. Ostali govore
drugim i drukčijim jezikom. Kada hoćemo s njima govoriti, riječ mora
naći (svoj) put u pjesmi.
Pitanje na koju je riječ Celan čekao mora ostati otvoreno i nakon čitanja ovog pisma.
Ali nemojmo zaboraviti niti da je Celan bio nepoznat u Francuskoj
kada ga je Heidegger proslavljao i da mu je njegovo germansko
slušateljstvo u Freiburgu ili Vaduzu pribavljalo slavu. Podsjetimo se da
je on potajno napustio Rumunjsku i sovjetsku Madžarsku otputovavši za
Beč, zatim za Pariz, gdje je stigao 13. jula 1948. godine. Pariz mu je
skupo naplatio taj “grijeh protiv budućnosti”. On tada nije bio židovski
bjegunac iz Shoaha, nego antistaljinistički politički izbjeglica i u to
ime (ako je vjerovati Celanovom prijatelju Isacu Chivi) intelektualna
sredina prema njemu odnosila se kao prema kužnom bolesniku, dok je danas
odviše čedna, odajući pobožno i bez diskriminacije počast njegovoj
tragičnoj sudbini, njegovoj obiteljskoj prepisci i neobičnom djelu koje
je strastveno gradio.
Četiri tjedna nakon posljednjeg susreta s Heideggerom, u aprilu 1970.
godine, Paul Celan je dobrovoljno završio život skokom s mosta Mirabeau
u Parizu. Tu smrt ne možemo odgonetnuti, znamo samo da je rijeka Sena
odnijela njegovo tijelo, a rijeka Leta nije odnijela duh njegova
pjesništva.
Na njegovu radnom stolu ostala je otvorena Hölderlinova biografija s
podcrtanom rečenicom: “Genij se često pomrači i potone u trpki zdenac
svojega srca”.
Neizgovoreno je bilo snažnije od svih nadolazećih riječi.
COMMENTS