Uz genealogiju karnizma


Image and video hosting by TinyPic


Zemlja si...i u zemlju ćeš se vratiti. Čovjek je sastavljen od tijela, duše i duha. No samo dok je živ, samo dok je živo biće. Kao mrtvo biće, nakon smrti, nije više niti tijelo. Zapravo nije niti biće. Manje je od bića, manje od tijela. Neko je vrijeme truplo. A naposljetku nije više ni truplo. Ostaje samo zemlja. I to ne zemlja sa životom, nego mrtva zemlja, prah.

Zemlja si...Prah, možda pepeo. Sada si doduše tijelo, ali tvoje tijelo nije isto što i ti. Zapravo nisi tijelo. Tijelo imaš. Imati tijelo nije isto što i biti tijelo. Ne biti tijelo, nego imati tijelo, znači čekati da postaneš ono što jesi - zemlja. No povratak u zemlju ne znači povratak sebi samome. Postajući ono što jesam - zemlja - nema me više. Nema me niti toliko da bi bio izgubljen. Nisam izgubljen, nisam izgubio sebe sama, samo me je zemlja uzela, upila u sebe i time dovršila moj zemaljski život.

Takav pogled na život potječe iz kulture smrti. Iz kulture mrtvačkih plesova. U toj kulturi nema više plesa bogova ili plesa među bogovima. Na čelu plesa koji obilježava kulturu smrti nalazi se Smrt. Smrt vodi taj ples koji nas kroz skeletnu netjelesnost vodi zemlji i u zemlju. Dok u svemirskom požaru i od te zemlje ne ostane ništa drugo do prah i pepeo. Svemirski prah. Svemirski pepeo.

Protiv te i takve kulture, protiv kulture mrtvačkih plesova i smrti nastupa Friedrich Nietzsche. Protiv omalovažavanja i ponižavanja, na posljetku preziranja tijela, osuđena da prije ili kasnije postane truplo, interim između živoga tijela i mrtve zemlje, postavlja Nietzsche životnu moć tijela i tjelesnosti, tjelesnosti kao osjetilne nazočnosti zemlje u njezinoj zemaljskosti, dakle životnosti. Zemaljski, tjelesni život, koji se vječno vraća, vraća upravo kao život, prethodi smrti i nešto je više od nje. Vječno vraćanje jednakoga ne znači vraćanje smrti, nego vraćanje života, života kao života, unutar kojega su rođenje i smrt samo trenuci obnavljajućega obnavljanja. Personifikacija je života Dioniz, bog koji pleše, bog životnoga veselja i egzistencijalne radosti. Samo pred bogom koji pleše možemo plesati, možemo plesati životni ples života, a ne mrtvački ples smrti.

Ples je vazda tjelesni ples. Plesno kretanje dakako nije isto što i poigravanje. Tijelo pleše, tijelo je plesno i kada se ne vrti. Tijelo je pleše i kada razmišlja. Nietzsche ne bi bio Nietzsche, navjestitelj vječnoga vraćanja jednakoga i mislilac transvalutacije vrijednosti, ukratko navjestitelj novoga evanđelja, ako ne bi dotadašnji poredak preokrenuo na glavu, preokrenuo na noge, ako ga ne bi preokrenuo na tijelo kao takvo i u cjelini. Prema njemu, ne počinjemo na vrhu, kod uma, da bi se potom spustili prema duši i od nje prema tijelu kao prethodniku trupla i zemlje, nego polazimo od temelja, polazimo od tijela, štoviše: krećemo se u tijelu. Ne samo tijelom, nego upravo u tijelu i po tijelu. Tijelo je doduše naše tijelo, ali samo jer - i ukoliko - smo kretnje i pokreti svojega tijela. Naš um jest tjelesni um. Stoga nije tijelo izvođač uma, nego je um organ tijela. I tek kao njegov organ postaje um organizator tijela i tjelesnosti. U Tako govoraše Zaratustra, u četvrtom govoru iz knjige pod naslovom "O prezirateljima tijela", probuđeni, onaj koji zna, kaže:

"Tijelo sam posve, i ništa osim toga; a duša je samo jedna riječ za Nešto na tijelu. Tijelo je veliki um, mnoštvo s jednim smislom, rat i mir, stado i pastir. Oruđe tvojega tijela je, moj brate, i tvoj mali um, koji ti nazivlješ 'duhom', malo oruđe i igračka tvojega velikog uma. 'Ja' - kažeš ti, i ponosan si na tu riječ. No ono najveće je - u što ti nećeš vjerovati - tvoje tijelo i njegov veliki um: ono ne kaže 'Ja', ali čini 'Ja'".

"Oruđa i igračke su osjetila i duh: iza njih leži još vlastitost (Selbst). Vlastitost traži i očima osjetila, osluškuje i ušima duha. Neprestance prisluškuje vlastitost i traži: uspoređuje, svladava, osvaja, razara. Vlada i vladalac je i nad 'Ja'. Iza tvojih misli i osjećaja, brate moj, stoji moćan zapovjednik, nepoznati mudrac - zove se vlastitost. Obitava u tvojem tijelu, on je tvoje tijelo.“

Duh, mali um, um u uobičajenom, preciznije, metafizičkom smislu te riječi, jest na vrhu, ali kao površje. Postoji nešto što ga neprestance baca, zanosi na površinu, u površje, dočim tijelo ništa na zanosi. Jer tijelo nikada ne laže, tijelo se ne laže. Ako je zdravo, pleše, ako je pak bolesno i ako ga počne zanositi, otkazuje i kazuje, iskazuje istinu. Tijelo je - neovisno o tomu što se oko njega zbiva - vazda otkriveno, iskreno. Tijelo je posljednja oaza istine. Ne samo da ne vara, ne da se čak ni prevariti. Možemo se praviti ne znam koliko pametni, možemo se svojim "malim umom" ne znam koliko trsiti oko duhovitosti, tijelo nas prije ili kasnije postavlja na svoje mjesto, tijelo će nas poučiti i izučiti. Tijelo samo, kao takvo i u cjelini, jest "veliki um", mnoštvo s Jednim smislom. Čovjek okreće, tijelo okrene.

Tijelo je osmišljavajući osmišljavatelj, a ne čovjek. Čovjek, "ja", jest samo svagdanji proizvod tijela i njegove umnosti, tijela kao velikoga uma, izraz kojega jest "duša" i vrh kojega je "duh", mali um. Nije duša pokretač tijela, nego je tijelo pokretač duše. Kultura kao produkcija smisla jest produkt prirode, tjelesnoga smisla kao "smisla zemlje". U jedno spadaju velika umnost tijela i umjetnost. Um nije logos, nije ratio, nego je um techne, umjetnost u grčkom smislu riječi.

Ako je Nietzsche uopće nešto prevrednovao, tada je prevrednovao upravo umjetnost. Umjetnost kao umjetnost tjelesnoga, velikoga uma jest umjetnost velikoga stila i velike politike, velika umjetnost proizvođenja, a ne mala umjetnost imitacije istine, istine kao prava volje za moći. Ne one uobičajene, iz oskudnosti života potekle i u stremljenje za moć upravljene moći, nego prekomjerne moći, preobilne moći punoga i prepunoga života, života koji ne škrtari nego se rasiplje i razdaje.

Posrijedi je antiromantička umjetnost dionizijske moći, posrijedi je dionizijska umjetnost stvaranja novih, iz tijela i njegovih organa bujajućih vrijednosti. Tu nije na djelu kreativna glad, kaže Nietzsche u Veseloj znanosti, nego glad za stvaranjem, paradoksalna glad za glađu, znana iz "Noćne pjesme" - žarno, sve oživljavajuće, svemu svjetlost i toplinu darujuće sunce hoće hlad i tamu, hoće njihovu žudnju, koja naravno ne može biti sunčeva žudnja, jer samo ono što je u hladu i tami može žudjeti za suncem, a ne sunce samo. U tomu je temeljno izvorište dionizijskoga pesimizma, pesimizma u kojemu unatoč svemu nema ništa mračno. Dionizijska umjetnost je umjetnost apoteoze, umjetnost što na sve stvari širi neki homerski sjaj svjetlosti i slave.

Stoga današnja umjetnost tijela, takozvana body-art, nema ništa s dionizijskom umjetnošću apoteoze, s umjetnošću koja potvrđuje veliko DA svijeta svim stvarima, ponajprije pak životu, tjelesnom životu. Prema Nietzscheu, postoje dvije međusobno nespojive vrste destrukcije: "Težnja za razaranjem (Verlangen nach Zerstörung), promjenom, bivanjem može biti izražaj prepune, budućnošću bremenite snage - moj je terminus za to, kao što znate, riječ 'dionizijski' - ali to može biti i mržnja neuspjeloga, oskudijevajućega (Entbehrenden) i onoga tko je loše prošao, koji razara, jer ga svako opstojeće, pa čak svako opstojanje, svaki samo bitak buni i razdražuje - da bismo taj afekt razumjeli pogledajmo naše anarhiste iz blizine".

Većina je suvremene umjetnosti destruktivna u tom smislu. Ta umjetnost ne ruši nebodere trgovačkog središta, ali je uništila puno života.

To je "romantička", recimo tako: post-romantička, odnosno post-moderna umjetnost u francuskom smislu te riječi, gdje je postmoderno zapravo ultra-moderno. Ili pak nije niti to. Kod nekih je umjetnika riječ jedino i samo o socijalnom konceptualizmu koji se nadovezuje na više ili manje anarhističko razumijevanje svijeta. Svjedoci smo potisnute i stoga pervertirane težnje za ovladavanjem svijeta. Ukoliko nemamo posla već s autoterapeutskim performansima.

U ekstremnim se slučajevima susrećemo s karnizmom, s izlaganjem potkožnosti, krvave mesnatosti, pa i s kadaverizacijom tijela. Dakle, s ukidanjem tijela kao tijela. Vraćamo li se tako danas ponovno mrtvačkim plesovima, srednjovjekovnoj kulturi smrti? Pitanje je, naravno, ukoliko prikazano ukidanje tijela nije bilo već navješteno i s Nietzscheovom egzibicionističkom tematizacijom tijela kao velikoga uma.

Image and video hosting by TinyPic


                                                               Lou Salomé, Paul Ree and Friedrich Nietzsche (1882)







Mario Kopić


Izvornik: Vaseljena Blog

Objavi komentar Blogger

 
Top