Tamo gdje je vrijednost "mi","oni" su neprijatelji
Razgovarao: Dušan Komarčević
Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše, svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri molitvi.
Darko Cvijetić: Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po vojnim rodovima
- Pisanje barata opsesijama, i samo je zato
trauma. Pisanje je narušavanje univerzuma, vaseljenski incident, ili
nije ništa. Ako svakom pjesmom ne mislite uzvraćati nebesima na
ispraznosti, ne pišite. U mojem slučaju rat i poraće su kontekst,
pozadina koju nisam mogao izbjeći bilo da pjevam o cvijeću ili božjim
izrazima lica. Ovdje je rat prvobitni grijeh, iako mislim da je isto
beščovječje i u haustorima i u rovovima - kaže u intervjuu za
Kontrapress Darko Cvijetić, pesnik iz Prijedora i član pozorišnog
ansambla u tom gradu.
Cvijetićeva poetika nosi u sebi, kako je to primetio pisac i književni
kritičar Alan Pejković, "pedset nijansi crnog". U svojim stihovima -
neretko oneobičenim iščašenim stapanjima različitih reči, poput
"slovomuk" ili "caligulag" - pesnik stvara slike koje čitaoca
istovremeno očaravaju i uznemiruju. Jer, Cvijetićev poetski svet obitava
na temeljima (ili ruševinama) ostalim iza rata u Bosni i Hercegovini,
uprkos tome što je prvu zbirku poezije "Noćni Gorbačov" objavio još
1990. godine. No, sve ono što će se dogoditi tokom poslednje dekade 20.
veka - ratovi, etničko čišćenje, genocid, logori, entiteti, nacionalni
identiteti ... - Cvijetić će utkati u pesme koje su do sada objavljene u
pet zbirki. Naslednica prethodne knjige "Masovne razgeldnice iz Bosne"
(2012) je zbirka "Konopci s otiskom vrata", koja se, umesto na
knjižarskim policama, nedavno pojavila na internetu u elektronskom
formatu.
Bio je to povod da sa Darkom Cvijetićem porazgovaramo o novoj knjizi,
svakodnevici u Bosni i Hercegovini, aktuelnom popisu stanovništva, kao i
o tome ima li smisla pisati poeziju nakon logora i zločina. Razgovor
počinjemo upravo tim pitanjem.
KONTRA: Teodor Adorno je rekao da je pisanje poezije posle Auschwitza
varvarstvo. Vi, međutim, dovodite u pitanje tu njegovu tezu?
Cvijetić: Poezija i jest barbarstvo, reprogramiranje doživljenog,
ponovna uspostava već progutanih emocija. Auschwitz je konstanta, on
nikada i nije prestao postojati, pa da bi poezija došla Poslije. Ideja o
sustavnom ubijanju ljudi, mora da je duboko ukopana u nama, ljudima, u
našu srž. Uvijek će ljudi ubijati i biti ubijani. Auschwitz je uvijek
moguć i to je ono što ga čini vitalnim, živim i stalnim. Čak i poezija
može posustati, stati, ugušiti se. On ne. Ništa mu ne može pjevanje.
Ničije. Pa niti moje, dakako.
KONTRA: Početkom godine je u Beogradu održana debata “Kako pisati
poeziju posle rata?” S obzirom na to da je, iako najavljeno, izostalo
Vaše prisustvo, voleo bih da sa našim čitaocima podelite odgovor na
pitanje iz naziva debate.
Cvijetić: Mora se ispjevati, ispjevavati zlo, tako pažljivo slagano u
nama već četvrt stoljeća. I to u svjetlu istovjetnosti etike i estetike
(Oliver Frljić sjajno govori i djeluje po toj matrici) to pjevanje ima
smisla u pokušaju da domislimo, shvatimo silinu zlog.
Iduće godine je stotinu godina od Prvoga rata. Te godine, 1914. ova
zemlja, BiH dakle, ovaj isti teritorij, imao je šest gimnazija! U sto
godina dogodila su se tri rata - i to kakva tri rata. Od šest gimnazija,
preko tri rata, do kozmetoloških fakulteta, sesija nezavisnih
intelektualaca i zakovanih muzeja. Ne postoji kuća, obitelj, njiva,
šuma, grad, seoce a da nije potpuno zgaženo u jednom od ta tri rata. Iz
svake kuće nestajale su glave (muške, ženske, dječije) u jednom od tri
pokoljišta.
U stotinu godina...U JEDAN život! Ovdje ne postoji stanje "poslije
rata", ili je zanemarivo malo vremena, ništa se ne oporavi a već dođe
novo stradanje, nova guernica. Kakvo smo društvo mogli postati u tih
stotinu godina? Pa primarno - ratničko! Militantno u svakome smislu.
Pjevati ovdje jest uvijek udaranje u doboš, onaj ratno napadni ili onaj s trga koji nosi zle vijesti - svejedno je.
KONTRA: U "Konopcima" se pojavljuje nekoliko pesama, poput "Mačića" i
"Volandove godišnjice", čije ste priče prethodno ispričali u proznoj
zbirci "Manifest Mlade Bosne". Posebno je upečatljiva i jezovita priča o
smrti devojčice u liftu, koju ste opisali u formi stiha u "Volandu".
Osetili ste potrebu da ih još jednom proživite i na taj način?
Cvijetić: Ta vraćanja govore mi o nedogađanju ičega nakon obrade tih
tema (i užasa zbog toga). O nezadovoljstvu i nedovoljnosti pjevanja. "I
dalje idem tim liftom." Ovo je možda i stih, koji bi valjalo ponoviti
svaki dan nekoliko puta po ulasku u lift, to mjesto djetetove smrti,
koje razvozi žive ljude.
Vjerujem da je svako novo čitanje iste pjesme - potpuno novo iskustvo;
otud neke slike, stihove, teme opetujem, kao da u nekom novom kontekstu
sve biva posve drukčije. Niti bolje, niti lošije, naprosto nov sloj,
nova olupina, nov isti kesten od dogodine. I taj Voland, živ je iznova, u
istom iznošenom kaputu od prošli put.
KONTRA: Kada smo već kod toga, je li za Vas težak proces pisanja, s obzirom na mračnu i mučnu tematiku u koju zaranjate?
Cvijetić: Književnost ne rješava ništa. Proces pisanja je kulminacijska
točka unutarnjih katastrofa, koja prerasta, širi se u neku - nulu. Ništa
pjesma ne može mračnosti ovoga doba. Jezik je u potrebi da se kreće, da
pomiče svoje tijelo naprijed. Iskrenje pri tome kretanju jest poezijom.
To što se naš jezik (SHBCG) kretao unatrag, rušeći pri tome samoga
sebe, samopovrjeđujući se - rezultirao je, u mojem slučaju, poezijom
koja je prisiljena sijevati po toj prošlosti. Ja nisam birao tematiku
svojeg pjevanja. Bit će da je ona odabrala mene. Radi se o dobro
uhodanom moranju.
KONTRA: Neretko u poeziji posežete za slivenicama i različitim
oneobičavanjima reči. Čini se kao da tim novim, iščašenim rečnikom
nasatojite da ovekovečite iskrivljenu stvarnost?
Cvijetić: Nastojim da je što manji moj udio u rađanju slivenica, kako
rekoste, tih neologičnih zidina. Jezik sam govori. Bruj, to strujanje
smislova i zvukova zbiva se u jeziku koji mi navire pri
pjevanju.Vremenom naučite komunicirati na toj dubini; i među tišinama
ima oneobičavanja, a kamoli unutar pjesnikovanja. Ja ne mislim da
poezija ovjekovječuje, kao što i ne očovječuje, ona nema zadatak, njoj
je svejedno što je stvarnost iskrivljena. Unutar tih kovanica,
novouspostavljenosti, također je toplo i govorivo. Sebe vidim slugom te
moći. Riječi također stare, također imaju unutarnji život, mogu biti
žedne, kao što i umiru - od ustiju!
KONTRA: Jednu od tih oneobičenih kovanica nalazimo u naslovu pesme
"Grobograđanska". Jesu li "grobograditelji" trijumfovali na ovom
području?
Cvijetić: To je očito. Bolnice se raspadaju.Groblja mirišu. Građana
nema. Samo neka drhteća bića što u kućama čekaju da ih se popiše,
svrsta, razbroji. Čak i ideje o bogu svode im se na broj prstiju pri
molitvi ili na obuvenost.
KONTRA: I u ovoj, kao i u prethodnim zbirkama, pojavljuje se ćićo? Ko je ćićo?
Cvijetić: Jedermann. Bilotko. Brat. Otac. Onaj što pjeva. Onaj što je
strijeljan. Onaj koji se smije. Onaj koji strijelja. Onaj-koji-je-ovdje.
Koji jest ovo. Kojeg ovo čini, gužva, uništava ili uzdiže. Ćićo je
imenovana rana svijeta, ovdje nanesena.
Ćićo su moja pitanja za Čovjekoljuba.
KONTRA: Čest je i motiv angela. Nailazeći na njega, nisam mogao da se
ne prisetim stihova Faruka Šehića koji u jednoj pesmi kaže: "Anđeli
uglavnom poziraju / i smrzavaju se goli na freskama". Izgleda da su
danas i oni izgubili krila?
Cvijetić: Ćićo je angeo. Kojem su krila ostala u materinoj utrobi. Ima u
mojem angelu i rilkeovskodevinske ljepote ali ima i svjetlosti koju
vide oni koje je granata raznosila. Moj je angeo sjedih krila. Neletač
nad Auschwitzom.
Netko tko bi naposljetku morao da nas pomiluje po kosi, da nam da koricu kruha i ćebe.Na putu u zemlju.
KONTRA: Čak ni deca u Vašoj poeziji nisu imuna na zlo. Kao primer
možemo navesti pesmu "Šaptačica vučjaku" u kojoj klinci palicama do
smrti tuku štence.
Cvijetić: Naša je stvarnost dostojevskijevska, svo naše siromaštvo,
bijednost, ukopanost u privatna ludila, otuđenost, nerazgovor.
Djetinjstva se zbivaju sva u poratnosti, u kasarnovanom svijetu krutog i
brzog militantnog odgoja za opstanak. "Šaptačica vučjaku" je odličan
primer brutalnosti po sebi, bez gotovo ikakvog razloga. Onaj Krležin
fatum kerempuhovski - "ni med cvetjem ni pravice".
Djeca su nam podijeljena u FA i ANTIFA odrede, s tim da su po
bogomoljama i po kladionicama neraspoznatljivi. Potom prerastaju u
partijske podmlatke ili bježe odavde glavom bez obzira.
"Konopci" su i tako pjevanje djece - Dražena (Erdemovića), Srđana
(Aleksića) i Alexandera (Cvijetića) - daleki odjek leleka nečije matere
na Balkanu.
KONTRA: U jednoj od pesama "Antigona ekshumira, ne zatrpava". Da li je to uloga umetnika i umetnosti?
Cvijetić: Danas mislim da ne postoji nikakva uloga umjetnika i
umjetnosti. Postoji ono što Frljić naziva distribuiranjem identiteta, pa
u toj podjeli postoji umjetnik kao i rukometaš, general, pop,
ministar... Dobra, velika umjetnost i jest zato rijetka - jer izmiče
distribuiranoj ulozi i progovara svoju autentičnost, svoje sopstvo,
svoju originalnost, bez obzira i na mjesto i na vrijeme kojem se zbiva.
KONTRA: U poetici često preplićete mitsko/antičko/uzvišeno i brutalnu
ratnu svakodnevicu. Kao da poručujete da je taj užas nemoguće izbeći?
Cvijetić: Uzmimo evo tu Antigonu. Prenesimo za tren cijelu priču, sav
siže ovdje, u Prijedor, recimo. U borbi za vladanje gradom (svaki je
trebao vladati godinu dana na smjenu) dva rođena brata vode rat. Imaju
rođenu sestru, Antigonu. Međusobno se pobiju, ali jedan je pobjednik, i u
gradu su njegovi spomenici. Drugoga leš leži pored grada, i po zakonu,
nitko ga ne smije pokopati. Nestat će nepokopan. Na suncu. To je
Sofoklova priča.
Ovdje, Polinik nije nepokopan, nego prepokopan - sakriven zemljom.
Pobjednika opet zanima leš. Prepokopani leševi, sada već kosti.
Sad slijedi pitanje - a (t)ko je onda ovdašnja Antigona? Koja krši
nepisani zakon, i traži da se i njegovo tijelo dostojno oplače i ukopa?
Ona udara u zakon opće šutnje. Ona bi da skine sramnu zemlju s brata i
pokopa ga šakom svoje prašine. Sofoklova Antigona stavlja šaku zemlje na
brata, ovdašnja je skida.
Antička matematičnost i naša zlokobna skora prošlost u "vječitom vraćanju istog"...
KONTRA: Pesma "U srcu smrtovođe vlaga ide po ćoškove" tematizuje
snimanje filma "Sveti Georgije ubiva aždahu" koje se pre nekoliko godina
odvijalo u Omarskoj na prostoru nekadašnjeg logora. Jedna od
upečatljivijih slika je ona u kojoj ratni invalidi iz prošlog rata glume
- ratne invalide i na patrljke im stavljaju zavoje s lažnom krvlju. Je
li to odnos koji većinska Srbija neguje prema prošlom ratu u BiH?
Cvijetić: Milovanje patrljaka, koje u nekom pervetiranom ludilu od
stvarnosti - možemo prodavati za rane u bilo kojem našem pokolju u ovih
naših sto godina. Prava krv, i ona za koju se pjeva i gine, lažni i
pravi zavoji, municija koja se zvala Crvena zastava, snajperisti koji su
nekada bili brigadiri na Omladinskim radnim akcijama (ORA Đerdap,
Kozara, Pešter, Vukovar...), odgajanje rana... Količina nevjerojatnosti
slika svuda oko nas, njihove očitosti koja počinje bivati - normalnost!
(Recimo, starac koji prevrće po kanti za smeđe između solitera, koji je
prljav, poderan, unezvijeren, očajan, bolestan, gladan, nepomilovan već
trideset godina. On na glavi ima biciklističku kacigu. Jer je nekome
palo na pamet da uvodi europske zakone po selendrama, pa policija
zaustavlja i kažnjava biciliste bez opreme na glavi. Taj, nečiji djed,
nečiji otac, još vjeruje u red, još poštuje državu, zakone njezine, iako
ga je ona učinila ravnim orangutanu.)
Razmjenjivost i konstantnost naših patrljaka, naših kontejnerskih identiteta. Većinski... Pećinski.
KONTRA: Nedavno je kod Prijedora pronađena jedna od najvećih masovnih
grobnica. Jedna od mnogih do sada lociranih. Koliko se o takvim vestima
govori u Prijedoru? Kakav je odnos društva prema žrtvama u tom gradu i
šta Prijedoru danas znače Omarska, Keraterm, Trnopolje?
Cvijetić: Prošlo je dvadeset godina. Prijedor je i formalno grad. U
gradu bi po definiciji trebalo da žive – građani. Ili se varam, kao i
uvijek... O čemu se u Gradu govori, o čemu se u Državi govori? Pa o
naslovnicama dnevnih novina, o rezultatima Rudara ili Hadersfilda, o
novim tržnim centrima, o sinoćnjim sudbinama mladih hanuma u turskim
serijama. O svemu drugome se šuti, o grobnicama velikim kao olimpijsko
selo, o masovnim pokopima u najvruće mjesece. "Razglednice" u
sandučićima postaju slike u lijesovima/sanducima.
Veliko uznemirenje, o kojem govori Camus, još čeka jednu Antigonu. Ljude
se ubijalo, tuklo, ponižavalo. Pisati ovdje zato ima nešto od primarne
ljudskosti, pjesnikovanje u ovoj domovini u crnoj je kajdanci.
Ali, da parafraziram Ciorana, ja nemam toliki smisao za humor da uzdižem sebe u pjesnika.
KONTRA: Poslednjih dana aktuelan je prvi posleratni popis u BiH. Da
li bi popis, i sve što ga prati, mogla biti još jedna “masovna
razglednica”? Šta biste na njoj “naslikali”?
Cvijetić: Popis, upisnica u tor, za sve te drhteće male etničare
posakrivane u svoje nacijske legitimacije. Ono što je u "normalnom"
društvu statistika, kod nas je ontološka nadmisao. Smiješno je (a to je
sam kraj strašnog, kao što mu je ljepota početak, još od Rilkea) vidjeti
sve te građane u silnom zakoprcaju da ih plemenske vođe uvaže kao
pripadnike njihovog krda.
Dijete koje plače, majka koja je gladna, starac bez nade, otac koji
nadniči za litar mlijeka, baka koja umire - svi oni su - srpsko dijete
koje plače, bošnjačka majka koja je gladna, hrvatski starac bez nade,
romski otac koji nadniči ili već kako želite ispremećite.
Popis je kao regrutacijsko razvrstavanje po rodovima vojnim i regruti
presretni što će biti u poziciji da služe.Gdje nema ljudi ima podanika i
podanički savitljivih koljena. Gdje nema JA, ima odnjegovano MI.
A tamo gdje je MI vrijednost po sebi, ONI su već neprijatelji, JA je otpadnost a TI si već zamrznut u našoj mržnji na ne-MI...
Zato se popišimo. Unesimo se u NJIH...
----------------------------------
Intervju je preuzet sa sljedeće adrese: http://www.kontrapress.com/clanak.php?rub=Razgovori&url=Tamo-gdje-je-vrijednost-mi-oni-su-neprijatelji
----------------------------------
Zbirku poezije "Konopci s otiskom vrata", Darka Cvijetića možete preuzeti tako da svojim mišem kliknete na link: http://www.digitalne-knjige.com/cvijetic.php te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
A, da biste stekli osjećaj o čemu to piše ili kako on sam to navodi pjeva pjesnik Darko Cvijetić, samo za vas smo odabrali i nekoliko pjesama iz knjige "Konopci s otiskom vrata".
Volandova obljetnica
Kada je lift u crvenom soliteru odsjekao glavu šestogodišnje Stojanke K.
bio je srpanj 1992. i rat.
Struje nije bilo već danima.
Potom je došla na četiri sata.
I dvije su se djevojčice igrale na stubištu
drugoga kata.
Treća se vozila liftom i začuvši glasove
Ukočila ga na drugome.
Na kojem je razbijeno staklo na teškim vratima.
Stojanka K. nije otvarala vrata lifta.
Provukla je glavu kroz razbijeni otvor i dozivala frendice.
Netko je pozvao lift.
Stojanka K. je bila prelaka za prikazivanje težine.
Lampice su se na katovima pogasile.
Dekapitirano tijelo još se treslo u kabini
Kada je taj (netko) otvorio vrata
s namjerom da uđe.
Za dva će dana biti 19 godina od tada.
Još uvijek nitko nije oprao krv
Koja je i sada ogromna crvena mrlja.
Neprepoznatljiva u općoj prljavosti
međukatnog zida.
A on.
Koji ispipava presušena jaja i mrvi u njima
Bivše angele.
Sjedi na krovu lifta i drži ulje u bočici.
Nasmiješen mašući repom gleda njih dvije
Sada mlade žene.
Kako se došminkavaju u liftu.
Pred izlazak u grad.
Mačići
Prvo zarobiš pet pacova
I ubaciš ih u prazno bure.
Ne daješ im hrane i vode
Barem četiri dana.
Jedan će preživjeti i potom ga
Pustiš u rov.
Taj sada jede samo pacove
I sve će ih istrijebiti za dva dana.
Tada se i njega ubije.
Više nema pacova
U rovovima i
Može se puno mirnije pucati.
Kada su zarobili
Nas petoricu iz rova.
Donijeli su veliko bure.
Pismo Alexanderu Cvijetiću
U ovoj zemlji
Aco
Komšije strijeljaju pred zgradom.
Bivšim snajperistima
Suši se
(posve izmirisana)
Ruža iz tetovaže na ruci.
Na nenađena minska polja
Pada kiša.
A krticama se ne ide
Po gliste napolju.
Tako kad
Aco moj
Tvojoj kćeri
Babaroga bude
Noću dolazila.
(namigni joj)
Goloj joj dodaj košulju.
Jaja u pticama
Aco
Reci joj
Rastu od crva.
COMMENTS