Paul i Ingeborg
”Ko hoda na glavi, moje dame i gospodo, ko hoda na glavi taj pod sobom ima nebo kao bezdan (wer auf Kopf geht, hat der Himmel als Abgrund unter sich).”
Te riječi iz Meridijana, govora što ga je Paul Celan održao
prilikom dodjele nagrade ”Georg Büchner” u Darmstadtu 22. oktobra 1960,
jednostavno i ujedno plastično prikazuju čovjekovu paradoksalnu
egzistenciju, egzistenciju što visi u bezdani (hängt im Abgrund). Iz te su se fundamentalne spoznaje o bestemeljnosti (Grundlosigkeit)
našeg prebivanja s jetkim intelektualnim ispiranjem jezika
iskristalizirale i nevjerojatne, fascinantne i nenadmašne forme Celanova
pjesništva, pjesništva koje raste u tu bezdan kao minerali u vulkanskoj
manduli. A za svaku kristalizaciju, pa i za pjesničku kristalizaciju
jezika, neizbježno je da bude vođena stanovitim zakonitostima.
Ni o jednom savremenom pjesništvu nije bilo napisano toliko rasprava
koje nastoje odrediti i tematizirati te zakonitosti, kao o onome
Celanovom. Jer za skoro je svaki njegov stih karakteristično da u
njegovoj pozadini počiva ogromno iskustveno zaleđe, zaleđe što ga čine
neposredni egzistencijalni, kulturno-povijesni, filološki, kabalistički i
dakako sasma akcidentalni segmenti, koji svojim značenjima odsijevaju u
njihovoj paradoksalnoj simboličnoj strukturi kroz koju se prelijeva
svjetlost ponornog neba.
Za cjelokupno su njegovo pjesništvo, upravo zbog svoje učestalosti,
karakteristične neke ključne riječi ili simbolički putokazi koji
predočavaju smjer ljudske egzistencije ”uprte” u bezdan transcendencije,
u eterični bunar neba. Tih je riječi čitav niz. S njima pjesnik posebno
markira ono stremljenje u svojim pjesmama što ga opisuje u Meridijanu
i o kojemu kaže da je stremljenje ka ”onom dalekom, onom što je bilo
moguće zaposjednuti, a što se naposljetku ipak vidjelo samo u Lucilinom
liku”.
Posrijedi je dakle topos utopije, preciznije rečeno, topos slika koje su vidljiva strana utopije.
U toj Celanovoj simboličkoj topologiji kao ključne pojavljuju se
ponajčešće riječi što ih je Winfried Menninghaus u svom opsežnom
strukturalno-semantičkom istraživanju pod naslovom Paul Celan – Magija forme rasporedio sub specie nomenalis, razmatrajući dakle simboliku tih riječi u semantičkom osvjetljenju kakvo se širi od riječi ime (imena).
Ta riječ u Celanovoj magičnoj pjesničkoj konstelaciji verbalnih simbola
zacijelo predstavlja ishodišnu riječ u imenovanju njegove pjesničke
utopije. U tome simboličkom imenovanju najčešće susrećemo riječi, dakako
u različitim tropičkim sklopovima, koje pripadaju pjesnikovom
fundamentalnom empirijskom dodiru s povijesnom stvarnošću i sudbinom, sa
sudbinom kakvom je obilježen i sam pjesnički jezik. A njega dakako nije
moguće odvojiti od čovjeka i istine njegove egzistencije, čim je taj
jezik evocira, čim dakle implicitno izriče njeno ”višenje” u bezdani.
Pjesništvo je, prema tome, poslužimo li se stihovima iz Celanove pjesme Divlje srce (Das Wildherz), rijetko obećani / pravi / usputni – / život (das selten verheißne / rechte / Neben – / leben),
pri čemu je naglasak upravo na tome ”usputni” ili ”sporedni” koje je
ipak sa životom rimovano u nerazdvojivu cjelinu. Život kakav se
”konfigurira” (konfiguriert sich) u pjesmi je ”podlokavan krvlju” (blutunterwaschen).
Riječi koje najčešće nastupaju u tom pjesničkom ”podlokavanju”
pjesnikova neposredna iskustva, i koje predstavljaju ključne putokaze u
semantičkoj ”konfiguraciji”, odnosno imenovanju Celanova pjesničkog usputnog-života,
Menninghaus je rasporedio u sklopove koji označavaju ”vrijeme”,
”antropologiju”, ”geologiju i kemiju”, ”astrologiju”, ”botaniku” i
”optiku” imena. Te su riječi: sat, dan – noć, ljeto, zaborav – sjećanje;
oko, usta, ruka, srce; more, voda, zemlja, pijesak, pepeo, dim, gorje,
led, snijeg, kristal, kamen; zvijezda, mjesec, sunce, nebo; ruža,
cvijet, drvo, lišće; svjetlo, mrak, sjena itd.
Imamo dakle posla s riječima izrazito čulno predstavne prirode koje
”konfiguriraju” impresivnu pozadinu Celanove pjesničke aleatike. Ili,
drugim riječima, sav taj neposredni, ”impresionistički” topos njegova
pjesništva uključen je u tektoniku pjesnikove utopije u kojoj je čulna
neposrednost preko intelektualnog kalkila navedenih riječi pretopljena u
simboličko, polisemično označavanje onog naslućenog ”posve Drugog”, o
kojem Celan zbori u Meridijanu. Posrijedi je ”posve Drugo” zbog kojega Peter Horst Neumann u knjizi Uz liriku Paula Celana
otkriva u svjetlu koje stupa u Celanovu liriku, koje stupa s takvim
”razrjeđivanjem” redundancije semantički linearnog ”realističkog” jezika
i zatamnjenjem njegova ”praktičkog” smisla (da se tim više naglasi
njegova iracionalna, mimo-razumska, para-doksalna poetska dimenzija),
ono osvjetljenje koje opravdano imenuje epifanijom jezika.
Umjetnička energija koja je privela pjesnički jezik do takvog vrhunca
zacijelo je enormna i pokušamo li je razabrati unutar Celanove formule,
koja uspostavlja poeziju kao Neben-leben, kao
para-egzistenciju, biva nam jasnim da u pjesničkom aktu ta energija ima
izrazito nihilističku tenziju u odnosu na pjesnikovu realnu
egzistenciju. Naime, ona se želi ostvariti u pjesmi bez ostatka.
Najljepše se to vidi u sljedećem stihu iz pjesme Govori i ti (Sprich auch du): Sad
se mežura mjesto na kojem stojiš: / kud sad, ti bezsjeni, kamo? (Nun
aber schrumpft der Ort, wo du stehst: / Wohin jetzt, Schattenentblößter,
wohin?)
Celan je, znamo, otišao u rijeku Senu, u svršetak para-odnosa s
vlastitom egzistencijom. No u njegovom se pjesništvu upravo iz realne
neukidivosti i simboličkog jedinstva tog para-odnosa razlijeva ”svjetlo”
one bezdani u kojoj visi egzistencija. Za bolje razumijevanje geneze
tog odnosa, koji je pjesnika naposljetku samoubilački gurnuo u tu bezdan
bez egzistencijalnog ostatka, svakako je uputno imati u vidu i neke
elemente njegova egzistencijalnog iskustva koje je odlučno obilježilo
njegovo pjesništvo i time njegovu sudbinu, sudbinu koju najopipljivije
izražava upravo semantika gore navedenih ključnih verbalnih simbola u
Celanovoj pjesničkoj kriptografiji. Jer te riječi uglavnom izviru iz
naplavina pjesnikova životnog iskustva.
A u zacijelo bitne naplavine toga iskustva spada i pjesnikov odnos s austrijskom književnicom Ingeborg Bachmann.
Susreli su se maja 1948. godine u okupiranom Beču: Bachmann,
studentica filozofije koja sprema doktorat iz Heideggera, kći učitelja i
ranog austrijskog člana Nacional-socijalističke stranke, i Celan,
Jevrejin njemačkog jezika iz Bukovine, bez domovine, koji je oba
roditelja izgubio u njemačkom koncentracijskom logoru i sam preživio
rumunjski radni logor. Iz te nepremostive razlike izvodio je Celan i
visok zahtjev za pjesništvo njemačkog jezika nakon Holokausta. Ingeborg
Bachmann, koja je i prije tog susreta raščistila s najnovijom njemačkom i
austrijskom prošlošću, bila je nov poticaj da se cijelog života bori
protiv zaborava, također i poticaj da se zalaže za Celanovo pjesništvo.
Ta razlika, kao i napor da se usprkos njoj, dapače upravo iz nje ponovo
započne razgovor nakon djelomičnih dubokih smetnji, određuje njihovo
dopisivanje, od prvog dara pjesme In Ägypten (U Egiptu) iz maja/juna 1948. do posljednjeg pisma u jesen 1967. godine.
Pisanje je dakako u središtu njihovih života. Oboma pisati nije
jednostavno: hrvanje oko jezika, prepirka s riječju, ispiranje jezika
poprima u njihovoj korespondenciji, objavljenoj 2008. godine pod
naslovom Vrijeme srca, središnje mjesto. Neprestano se govori o
neposlanim pismima, a dugotrajna šutnja drugoga povremeno navodi
očekivajućeg na razmišljanje o razlozima koji se nalaze u njemu samome.
Ta šutnja, koju su osjećali kao mučninu ili su je u prešutnom sporazumu
čuvali, najznačajniji je element u šest vremenskih dijelova što ih je
moguće zamijetiti u dopisivanju, a čije su granice usko povezane sa
životnim obratima u oba života. Upravo su ona sjecišta Celanovih bogato
variranih pisamskih razgovora obilježenih diskontinuitetom: svaki od
dijelova obilježenih obratom ima vlastito lice pomoću svaki put
vlastitog tona, vlastitih tema, vlastite dinamike, vlastitih oblika
šutnje, a time i asimetrije koju valja svagda iznova odrediti.
Hermeneutičko osvjetljenje pokazuje kako se u svim pismima kao
neprekinuta sudbinska obilježenost njihove poruke razotkriva Celanovo
anagramski ispovijeđeno egzistencijalno iskustvo koje proishodi upravo
iz njegove mladosti. To je iskustvo onaj supstrat koji određuje svaki
njegov zapis, pjesnički ili epistolarni, određujući njihovu leksiku i
semantiku, sintaksu, gramatiku, ritam, foniju, ortografiju… Zato možemo
reći da u svima njima odsijeva prije svega spomen, koji nije samo spomen
na mladost, nego i pamćenje. Neizmjernost prostora koji se otvaraju u
tom pamćenju, u koje nikada nije moguće prodrijeti do kraja, jednaka je
onoj neizmjernosti kakvu Celan opisuje u Meridijanu kao ponorno
nebo pod čovjekom koji hoda dubeći na glavi. Položaj je to u kojem je
izraženo iskustvo potpune ljudske iskorijenjenosti, bestemeljnosti i
blizine smrti, što je tako fatalno obilježilo Celana.
A njihova su pisma zapravo tek rubne emanacije tog temeljnog
iskustva. Vode nas od pjesnikova empirijskog susreta sa smrću do
zaborava tog njenog povijesnog ostvarenja i ujedno do pamćenja, koje
nije ništa drugo do znanje o konačnosti naše egzistencije. Slijede tako
ta pisma upućena Ingeborg Bachmann ”bezdomski” i ”bezsjenski”,
”razsjenčeni” bijeg od praga do praga, dakle pokušaj egzistencije koja
je razapeta između onoga što jeste i ”pamćenja” ništine.
S predasima ili zahvaćanjima daha u ovoj korespondenciji jednako je
kao i s krajnjim pjesničkim pokušajem da se govori iz one granice kad
čovjeku uzmanjka daha i riječi, kad zahvaća jedino još iz bezdane
bezdani pod sobom, dakle iz onog Drugog o kojem Celan govori u Meridijanu i što nije iskazivo riječju, ali što je ipak poziva na govor.
Sve je tako kao da Paulov odnos s Ingeborg obasjava dionica puta
svjetlosti koja na početku sja kao nekakva razderana svjetlosna tkanina
što zastire vlastiti izvor, da bi se potom ta svjetlost ojačala u
pritisak koji pjesnika sili u rasvijetljenu nebesku bezdan, u apsolutni
uzgredni-život, u identitet egzistencije i pjesništva i time u takvo
”epifanijsko” imenovanje svjetla i vlastitog bića u njemu kakvo je
obuhvaćeno starohebrejskim pojmom kumi ori: ustani, zasjaj! Na
kraju će to svjetlo sasma utrnuti u bjelinu snijega, u onu simboličku
dionicu svačijeg života što znači nijemost i smrt.
Na tom pjesničkom meridijanu je Celanovo mladenačko životno iskustvo
iz pamćenja ništine i smrti prešlo u takvu poetsku kristalizaciju u
kojoj sja bijela, hladna odsutnost ljudskog spomena, da bismo tim
snažnije osjetili sveobuhvatno i neizmjerno božansko pamćenje samog
pjesništva. Jer kako ponavlja Celanov vjerojatno najsuptilniji tumač,
Jacques Derrida (u spisima Šibolet i Ovnovi),
pjesništvo nam prednjači, ide katkad brže od nas i spaljuje dionice
našega puta. Lava se kotrlja, tragovi su ugarci, goruće etape – tek pred
nama.
Mario Kopić
Peščanik, 13.10.2013.
COMMENTS