Ekpiroza, Chris Hedges

Rat je nekrofilija

Chris Hedges

Rat je nekrofilija. Ta nekrofilija ključna je za služenje u vojsci baš kao što je ključna za šminku bombaša samoubica i terorista. Nekrofilija je skrivena ispod otrcane fraze o dužnosti i bratstvu. Ona čeka u zasjedi, posebno onda kada se čini da imamo malo razloga da živimo i nimalo nade, ili onda kada je intoksikacija ratom na vrhuncu. Kada provedemo dovoljno dugo u ratu, javlja se nešto slično oslobađanju – fatalno i zavodljivo prihvatanje toga da konzumiramo dugotrajni flert sa sopstvenom destrukcijom.

Intimnost i smrt

U svojim memoarima o ratu i partizanima u Jugoslaviji Ratno vrijeme, Milovan Đilas je pisao o zovu smrti koji osjećaju učesnici borbe. On je stajao iznad tijela svog druga, zapovjednika Save Kovačevića i otkrio:

“…umiranje se nije činilo odvratnim ili nepravednim. Bio je to najnevjerovatniji, najuzvišeniji dio moga života. Smrt se nije činila stranom ili neželjenom. To što sam se suzdržao od toga da se slijepo zaletim u kavgu i smrt bilo je možda zbog mog osjećaja obaveze prema jedinici ili zbog podsjećanja nekog od drugova koje se odnosilo na dati zadatak. U mom sjećanju, puno puta sam se vratio u te trenutke, osjećajući jednaku intimnost sa smrću i želju za njima dok sam bio u zatvoru, pogotovo u doba mog prvog tamničenja.“

Potomak rata pomeo je Erosa. ‘To’ je izbrisalo profinjenost i blagost. To’ kroz kolektivnu moć briše svu individualnost, strast, mogućnost izbora, glas pojedinca upućen masi”.

„Najvažniji dio individualnog života, ono što ne može biti podvedeno pod kolektivitet, jeste ljubav“, napisao je Sebastian Haffner. „Stoga bratstvo ima specijalno oružje protiv ljubavi: bestijalnost. Svake večeri u krevetu, nakon što posao završi posljednja patrola, dešava se ritual recitiranja razvratnih pjesmica i šala. To je teško i brzo pravilo muškog bratstva i ništa nije pogrešnije od raširenog mišljenja da je ovo ventil erotskih ili seksualnih frustracija. Naprotiv, akt ljubavi ovim se čini nepoželjnim što je više moguće. Oni ga tretiraju kao da je u pitanju varenje i pražnjenje crijeva, i prave od njega objekat podrugivanja. Muškarci koji recituju nepristojne pjesme i koriste grube riječi da bi opisali dijelove ženskoga tijela zapravo poriču da su ikada imali nježna osjećanja ili da su bili u ljubavi, da su sebe učinili atraktivnim ili se ponašali blago…“

Kada pogledamo ovo, kada vidimo ovisnost onakvom kakva je, kada shvatimo sebe i kako nas je rat izopačio, život bude teško podnijeti. Jon Steele, kamerman koji je proveo godine u ratnim zonama, doživio je nervni slom u gužvi aerodroma Heathrow, vraćajući se iz Sarajeva. On je razumio stvarnost svog posla, realnost koja je sa sebe svukla visoki sjaj pravičnosti po vlastitom ubjeđenju.

“Vratio sam se iz Sarajeva“, govorio je. “Mi smo bili na mjestu koje se zove aleja snajpera i snimao sam djevojčicu koju je u vrat pogodio metak snajpera. Snimao sam je i u bolnici, i tek nakon što je umrla, najednom sam shvatio da je posljednje što je vidjela bio odsjaj objektiva kamere koju sam držao ispred nje. To me je uništilo. Zgrabio sam kameru i počeo trčati duž aleje snajpera, snimajući, u njihovoj koži, Bosance koji su trčali od mjesta do mjesta.”

Ljiljana/Shvatiti ovisnost

Godinu dana nakon rata u Sarajevu sjedio sam sa prijateljima iz Bosne koji su mnogo propatili. Mlada žena, Ljiljana, izgubila je oca, Srbina koji je odbio da se pridruži srpskim snagama koje su opkolile grad. Nekoliko dana ranije, ona je morala da identifikuje njegov leš. Tijelo je bilo iskopano (voda se cijedila sa strana trulog kovčega) iz malog parka, kako bi se sahranilo na gradskom groblju. Ljiljana je uskoro trebala otići za Australiju – gdje će se, rekla mi je, „udati za čovjeka koji nikad nije čuo za ovaj rat i odgojiti djecu da im se nikad ne kaže ni riječi o njemu, ništa o zemlji iz koje potiče.”

Ljiljana je bila mlada. Ali rat je uzeo svoj danak. Njeni obrazi su bili udubljeni, njena kosa suha i lomljiva. Njeni zubi su se počeli raspadati, neki su bili slomljeni u šiljate komade. Ona nije imala novca za zubara; nadala se da će ih popraviti u Australiji.

A ipak, sve što su ona i njeni prijatelji radili tog poslijepodneva bilo je žaljenje za danima u kojima su živjeli gladni i u strahu, mršavi, na nišanu visokopozicioniranih srpskih artiljeraca. Nisu oni željeli da se vrati patnja, premda su, priznaju, to možda bili najispunjeniji dani njihovih života. Oni su me gledali u očaju. Znali smo se iz dana kada su na njih dnevno sipali stotine granata, kada nisu imali vode da se okupaju i da operu svoju odjeću, kada su se gomilali u hladnim stanovima dok su snajperski meci šicali vanjske zidove.

Međutim, to što su oni prikazali je bila realnost. Bilo je to razočarenje sterilnom, uzaludnom i praznom stvarnosti. Mir je opet ogolio prazninu koju je adrenalin rata, bitke, popunjavao. Još jednom, našli su se sami – kao što smo možda svi mi – nevezani zajedničkom borbom, bez mogućnosti da budemo plemeniti, heroji, više ne tako sigurni šta je to život i šta bi trebao da znači. Staro drugarstvo, kakogod bilo iskrivljeno, nestalo je s posljednjim pucnjem.

Štaviše, oni su uvidjeli da je sva ta žrtva bila za – ništa. Oni su, kao i svi mi koji smo u ratu, bili izdani. Korumpirani, stari šefovi Komunističke partije, koji su preko noći postali nacionalisti i koji su ih odveli do tog haosa, obogatili su se na njihovoj patnji te su i dalje na pozicijama moći. Stopa nezaposlenosti iznosila je 70 posto. Ovisili su o donacijama međunarodne zajednice. Shvatili su da njihov povod, nekad moderan u intelektualnim krugovima, baš kao i oni, leži zaboravljen. Nije bilo više glumaca, političara i umjetnika koji se natječu ko će ih prvi posjetiti u vrijeme primirja – činovi koji su gotovo uvijek bili na račun veličanstvene samopromocije. Oni su poznavali laži rata, parodiju sopstvenog idealizma i borbu sa razbijenim iluzijama. Pa opet, oni su to priželjkivali, ponovo. A i ja sam.

Godinu dana poslije, na moju adresu stigla je božićna čestitka. Bila je potpisana sa „Ljiljana iz Australije“. Nije bilo povratne adrese; za nju više nikad nisam čuo. Ali mnogi s kojima sam radio kao ratni dopisnik tokom posljednjih 20 godina nisu uspjeli pobjeći. Nisu se uspjeli osloboditi plesa smrti i lutali su od konflikta do konflikta, uvijek tragajući samo za još jednim snimkom.

Katulova elegija za Kurta Schroka

U međuvremenu, ja sam se našao u Gazi, u još jednoj zasjedi. Mladi Palestinac, udaljen 15 stopa od mene, bio je ustrijeljen u prsa i ubijen. Jeste, bio sam namamljen, ali u tom trenutku više nisam osjećao staru navalu, samo strah. Došlo je vrijeme da se oslobodim, da pustim, da prihvatim da se ništa od onog nije moglo, ne može, niti se treba vratiti. Znao sam da je gotovo… Ja sam bio sretnik koji je ostao živ.

Kurt Schork – briljantni, hrabri i posvećeni – nije se mogao odvojiti. On je poginuo u zasjedi u Sierra Leoneu, zajedno sa još jednim prijateljem, Miguel Gil Morenom. Njegovo zarobljavanje – njegovo prihvatanje Thanatosa, instinkta smrti – nije nikada spomenuto na sterilnoj i antiseptičnoj komemoraciji režiranoj za njega u Washingtonu. Svi su tokom nje hodali na vrhovima prstiju, ali mi koji smo ga poznavali, mi smo razumjeli njegovu obuzetost.

Sa Kurtom sam radio deset godina, još od sjevernog Iraka. Pismen i zabavan – čini se da su hrabri često zabavni. On i ja smo razmjenjivali knjige u nastojanju da pokušamo shvatiti smisao ludila koji nas je okruživao. Njegov gubitak je rupa koja nikad neće biti popunjena. Njegov pepeo je položen na sarajevskom groblju Lav, u čast žrtvama rata. Letio sam za Sarajevo gdje sam se sreo sa britanskim redateljem Danom Reedom. Bio je to oblačan novembarski dan. Stajali smo iznad groba i sasuli pintu viskija. Dan je zapalio svijeću. Ja sam recitovao elegiju rimskog lirika, pjesnika Katula, koju je napisao u čast svog mrtvog brata.

„Stranim obalama i vodama, mnogim danima na moru,

Dolazim ti po obrede tvog podzemlja,

Donosim tebi, smrti, ove posljednje darove živih

I svoje riječi – prazne zvuke čovjeku i prašini.

Avaj, brate moj.

Tebe su oduzeli od mene. Tebe su oduzeli od mene.

Hladnom šansom pretvorena sjena i moj bol.

Evo trpeze drevne ceremonije, davno

Zakazane za zakržljale pod zemljom:

Uzmi ih: suze tvoga brata učinile su ih vlažnom: i uzmi

U vječnost moj pozdrav i moje zbogom.

Rat samo jednom može biti nov

I bilo je tamo, među četiri hiljade ubijenih u ratu, mjesto kojem je Kurt pripadao. On je umro jer se nije mogao osloboditi rata. On je pokušavao da ponovi ono što je našao u Sarajevu, ali nije uspio. Rat samo jednom može biti nov. Kurt je poslije bio u Istočnom Timoru i Čečeniji. Sierra Lone, siguran sam, njemu nije značio ništa. Kurt i Miguel nisu mogli pustiti. I bili su prvi koji su to priznali. Provedi dovoljno vremena u ratu – i više se nigdje drugo ne možeš uklopiti. Konačno te ubije. Ali to nije nova priča. Ona počinje kao ljubav, ali zapravo je smrt.

Rat je prelijepa mlada nimfa iz bajke kroz koju poljupcem udahnemo sve mirise podzemlja.

Drevni Grci imali su riječ za takvu sudbinu: ekpiroza.

To znači, biti obuzetom kuglom vatre. Oni su je koristili kako bi opisali heroje.

Prijevod i obrada Lana Ramljak

Izvornik: Radio Sarajevo