Vruće,
svibanjsko poslijepodne.Kompaktna, plavičastosiva silueta galicijskog
rabina (dugi kaput, kosa svezana u rep, U-brada s tankom pletenicom po
sredini) penje se i spušta po stolovima pred KIC-om kao utvara, prelazi
s jednog tijela na drugo, zaustavlja se, zlokobno natkriljuje
bilježnicu s ispisanim imenima: Eržebet Fock, Katarina Frick, Ana
Gölender, Tatjana Kralj, Elster Lukacz, Roza Mayer, Marija Vida,
Frančeska Žerjav, Eva Tersico, Barbara Nagy, Olga Popović, Duška Alcxa,
Veronika Szabo, Cecilija Malec, Margita Hoch...«Tko su te žene?» pita
me Edo, ukrotivši sjenu rutiniranim pokretom ruke,
sjedajući.«Prostituke,» kažem. «Naše sugrađanke iz 1905.»«Ajde...»
Naginje se, pažljivo promatra popis: «Multi-kulti, rekao bih... Gdje si
to našao?»«U gradskom arhivu,» odgovaram. «Pregledavao sam neke
dokumente i slučajno sam naišao na taj svezak: velikog formata,
tvrdoukoričen, sličan urudžbenom zapisniku. Kad sam ga otvorio, trebalo
mi je neko vrijeme da shvatim da se radi o popisu bludnica koji je
sačinio njihov liječnik: osim imena, koja sam prepisao kao memento,
knjiga sadrži datume pregleda i kratke medicinske opaske...»«Što se iz
toga može saznati?» pita.«Sudeći po datumima,» kažem, «pregledi su bili
svakodnevni, a obavljani su najvjerojatnije u nekoj iznajmljenoj
prostoriji u Kožarskoj, gdje su djevojke noću nudile svoje usluge. Ta
ulica više ne postoji, ali na fotografijama se može vidjeti jednolični
niz niskih, sivih jednokatnica poredanih s obje strane nepopločenog
prolaza: mračni, dickensovski okoliš.»«Tipično,» primjećuje.«Da,»
potvrđujem. «Budući da su neke rubrike ostale prazne,» nastavljam,
«očito se sve djevojke nisu podvrgavale pregledima redovito. Ako bi se
koja razbolila – uvijek od istih bolesti, koje idu uz zanat – upućivana
je na liječenje. O tome svjedoči česta napomena u krajnjoj koloni
zdesna: došla iz bolnice.»«Aha...»«S druge strane,» dodajem,
«jedina bilješka koja ulijeva nadu, u čitavoj se knjizi javlja samo
dvaput.»«Da? Kako glasi?»«Utekla.»«Sjajno,» potvrđuje
Edo, lupnuvši se dlanom po stegnu. «Imaš već neku ideju za
priču?»«Imam,» kažem, «ali jako neodređenu. Povezana je s činjenicom da
je jedna od kurvi-pobjegulja nosila tvoje prezime. Zvala se
Magdalena.»«Ideš,» konstatira iznenađeno. «1905. – to je generacija
moje prabake.»«Ako ti kažeš,» ustvrđujem. «No, to je vjerojatno bilo
njeno djevojačko prezime.»«Znači,» dodaje, razmišljajući
naglas, «ako je imala brata, ili vanbračnog sina, njezin bi otac mogao
biti moj čukundjed...»«Teoretski...»«Hm,» zaključuje. «Na kraju će
ispasti da sam ja nasljednik konzervativne struje u
obitelji...»«Nemoj zaboraviti,» napominjem, «da su tada židovska
prezimena bila puno češća nego danas.»«Svjestan sam toga,» potvrđuje
Edo. «Priča se bavi Holokaustom?»...Saslušavši moj koncept, otpijajući
naizmjence kavu i juice, moli me da mu pričam o svojim
roditeljima.«Zašto te to zanima?» pitam.«Da uspostavimo ravnotežu,»
odgovara.Zanimljivo kako sam ih brzo zaboravio, pomislim. Njihova
voluminozna lica, na početku, kao nacrtana na balonu: jedno usko,
crnomanjasto, drugo svijetlo, blago zaobljeno – dvije lutke velikih
očiju koje su bdjele nad mojim svijetom autića i staklenki.Kasnije sam
naučio prepoznavati njihove emocije: tjeskobu, strah, zbunjenost... A
onda su počele svađe...«Dakle?»«Bili su neskladan par,» kažem. «Majka –
dvostruko krupnija od oca. U njihovu je odnosu bilo nešto netjelesno:
nikada ih nisam mogao zamisliti da vode ljubav.»«Interesantno,» dodaje.
«A ostalo?»«On je bio pravnik, ona učiteljica; on Srbin, ona Hrvatica;
on komunist, ona katolkinja; on povučen, ona društvena.»«Gdje su se
upoznali?» pita.«Prema priči,» odgovaram, «na nekoj sindikalnoj večeri.
Nakon prvog kontakta, dogovorili su se da će se naći u Gradskoj kavani.
U skladu s ondašnjim običajima, odabrali su pristojni, dopodnevni
termin; dugo su razgovarali uz kavu, a zatim su naručili kremu od
karamele. Kad je mama izjavila da su kreme koje ona sprema neusporedivo
ukusnije, tata je predložio okladu: ako se pokaže da je to istina,
povest će ju na izlet u Opatiju.Nekoliko dana kasnije, nakon što je
kušao kremu i izgubio okladu, odvezao ju je na more; otada se više nisu
rastajali... Pomaže li ti to?»«Pa i ne baš,» odgovara Edo. «No, i ja
sam postao muzičar na svoju ruku.»...Promatrajući prolaznike slijedimo
luk razgovara, dotičemo spojnice, izbljedjele vremenske kopče.Edo
odabire omiljeni siže: rane osamdesete, kratku povijest slave.«Okupili
smo se u proljeće 81.,» prisjeća se, naslonivši obraz na skupljenu
šaku. «Nas petorica, klasična postava: ritam sekcija, keyboards, dvije
gitare. Kružili smo gradom, tu i tamo napravili bi tulum, spržili joint.
No, najviše smo vremena provodili na probama. Iako smo odmah počeli
svirati svoje stvari, trebalo nam je pune dvije godine da napravimo
demo.»«Jesu li među tim ranim stvarima bile i Žene?»
pitam.«Jesu,» potvrđuje.«Možeš mi ispričati kako je nastala ta
stvar?»«Kao improvizacija, na probi,» objašnjava. «Počeli smo s
refrenom (odmah sam znao da ćemo u studiju morati nasnimiti trombone), a
onda smo dodali ostalo: sliku gradske luke, miris smole... Čim se
pjesma počela vrtiti na radiju, znao sam da smo uspjeli. Nekoliko
tjedana kasnije ponudili su nam ploču.»«I odbrojavanje je počelo.»«Da.
Je. Ušli smo u studio i odsvirali skoro sve iz prve, kao na koncertu.
Ali onda se priča nočekivano zakomplicirala: nakon što je preslušao
snimke, producent je zahtijevao da promijenimo bubnjara. «Tip nema
pojma,» rekao mi je.Isprva nisam htio pristati. «Bend je bratstvo,»
rekao sam mu. «Bubnjar mi je najbolji frend.» «Kako hoćete,» odgovorio
mi je. «Ili novi bubnjar ili ništa od ploče.»«Nezgodno,» kažem.«Jako,»
potvrđuje. «Skupio sam ostalu trojicu i objasnio im situaciju. Na moje
iznenađenje, reagirali su isto kao i ja: prvo nisu htjeli čuti, a onda
su popustili. Složili smo se da moramo ići dalje: zašto smo svo to
vrijeme vježbali?»«Daaa...»«Zanimljivo,» dodaje, «više se ne sjećam
okolnosti u kojima sam saopćio frendu da mora otići. Samo znam da punih
dvadeset godina nakon toga nismo razgovarali.»«I šta se onda
dogodilo?» pitam.«Sreli smo se slučajno, u gradu,» odgovara. «Rekao mi
je da nas je čitavo vrijeme slušao; spomenuo je naš nonkonformistički
image, karizmatični sound.Saznao sam da je diplomirao elektrotehniku,
kupio stan, oženio se, dobio dvoje djece.Ali od prve rečenice sam znao
da mi nije oprostio. Vjerojatno nikada ni neće.»«Možeš mi reći,» pitam,
«kad danas razmišljaš o tome: je li producent bio u pravu? Je li frend stvarno
bio loš bubnjar?»«A šta ti misliš?» odvraća Edo, šireći
ruke....Pogledavajući na sat, upozorava me da bi morao krenuti u
studio.«Neki klinci su me zamolili da im odsviram sitar na dvije
stvari,» kaže, podsjećajući me na moje obaveze, ugašeni ekran u sobi s
pogledom.Mahnuvši rukom pozivam konobara i plaćam piće.Polako ustajući,
Edo me pita gdje bi mogao saznati nešto više o svojoj prezimenjakinji,
Magdaleni.«Oh,» kažem, «možeš provjeriti u židovskoj općini,
policijskom arhivu...»Na trenutak razmišlja, zatim podiže kragnu
kaputa: «Ili ipak bolje ne, šta misliš?»Pitam se zašto sam mu to
spomenuo: je li mi popustila pažnja, ili sam mu nesvjesno htio
postaviti klopku, ili me jednostavno zaveo oblik njegove sjene?
COMMENTS