Postoje mjesta na kojima se odrasli ljudi igraju
izmještajući jedni drugima kosti
i oči.
Na takvim se mjestima tišina diže u vrtlog i urla.
Jedan od igrača zakloni oči i broji
pa kad izbroji vikne
zadatke.
Jedan zadatak
zadatak
drugi:
ti pronađi rebro svoga oca
ti strpaj svu hranu u džak
ti pomori djecu onog što trpa svu
hranu u džak
ti pucaj nasumice na tjemena što vire
iza okana
ti se loptaj hemijskim bombama
da se mozak farba i razliva
kao akvarel
za likovni zadatak.
Svi vole čas umjetnosti: nafarbat ćemo
natpise, znakove, mostove, krakove,
kuće, šume, rupe, šupe,
novim imenima ćemo se prefarbati, da nas
ne poznaju ne nađu oni sakriveni, što broje do
deset. Trinaest.
Muzički je najbolji čas:
vježbaj pjevanje svih ptica koje si podavio
da ne primijeti učitelj da ih nema.
Na tjelesnom učitelj kaže:
da mogu trčati
od tebe
brže
i duže
i brže
i duže
dok ne postanem
sam topot bijega
dok ne postanem
stajanje samo.



DJECA ZA RAT


E. su četiri puta vratili natrag u bolničku sobu
prvi put da spava drugi put da sanja treći put da pjeva
četvrti put je bio kao da i nije bio jer to nije bila E.
koja se vratila u bolničku sobu četvrti put.
E. je četiri puta izlazila iz bolničke sobe četiri puta
je bila neko drugi: jednom ja, jednom ti, jednom ptica, jednom kamen.

(Neću imati djece
za rat.
Nema ih! vratite natrag sluzne čepove ostavite na miru
moje crijevne džepove i posteljicu prišijte
za sedlaste bešike u kojima vam nećemo grijati meso
za vaše zelene proplanke podno planina
ničijih zemalja i zlatnih dolina)

A. se nasmijala tri puta: jednom tebi, jednom meni, jednom
nekom koga samo ona vidi s lijeve joj je strane i mora
da leži ili je nisko ili je životinja ili vrtlog prašine
što se ponekad složi u mozaik u slagalicu svjetla
u šaru smisla i smiješi se A. slatko i iskreno i smjelo
kao što meni i tebi nije nikad i kao što se nikad neće
nikom smijati nikog voljeti nikom vjerovati nikog pomilovati.

(Neće pucati vodenjaci svi nerođeni
bit će imenjaci i neće vas buditi za prve majeve
nećete im raditi papirnate zmajeve nećete
se igrati u pijesku, u travi, iza ograda i žica
kućice pune ptica niko neće hraniti i oni
neće nikog braniti osim vlastitog
nestvoritelja)

O. je bila nepomična i ptice koje je iznijela pomrčina
lepetale su po plehu očica užarenih i nožica uvijenih
od tankog crvenog konca. Od tankog crvenog konca
uvit će O. narukvicu svojoj kćeri i svezati ju zubima
u mokar čvor taman prije nego golih tabana
odlepeta niz stepenice čija hladnoća sakati prste.

(Neće biti djece
za rat
po čupavom podu kotrljaju se gnjile breskve
po dlakavom jeziku popodneva mili brijač medicinske sestre
ruke su mi ljepljive i bole me koštice odlazite i ne nosite
ništa moje sa sobom – čestitam! rez vam je carski!
davite se u plodnim vodama od ove sretnijih utroba)

Jedino O. su zapamtili od svih i navukli su plastične
paravane preko željezne ležaljke na kojoj su joj vadili konce
crvenoprozirne kao rajčicina kora – jedino nju su zapamtili
i pod električnom sijalicom blještao je papir na kojem je kričala
crna tinta ona tinta kojom će O. ispisati njihova imena
jednom kad ih više niko ne bude mogao naći.

(Ne dam djecu
za rat
govorim vam dlanova okrenutih prema gore
dlanova ljepljivih od kiselih žutih vrpci koje
krvnici nikad neće prerezati)



MI


nakon što smo saznali
sve o pogubljenjima o nestajanjima
o strepnjama, nakon što smo ostali nakon što smo opstali
postalo je čudo što smo uopće mislili što smo crpili
što smo se hranili i što smo branili svoje pravo na izvrsnost.
četa mladih mislilaca rođena iz pogroma
danas vlada krhkom scenom misli – izvrsni i mladi danas
prodajemo prijateljstva prodajemo
iscjeljenja mijenjamo lojalnosti za klicanja i klicanja
prodajemo onome ko više plati.
Jer naša je najveća genijalnost bila preživjeti
a preživot nam je donio život i mi svjetlucamo
kao fetusi u formalinu – djeco, kaže
profesor Baltazar, vi ste nenadživljiva vrsta –
nudim vam ovo beskrajno polje beskrupula
vašim truplima da tupite o istinama, nacionalizmu,
ljevičarima i sadizmu, o pravdama o slavama,
da podignete glas protiv potlačenih dok tlačite istovremeno
one koji ne zavređuju da budu tako mladi, a već izdajnici.
No ko bi odolio udijeliti ratnoj djeci prekomjeran kompliment?
ko bi odolio reći stručnjacima za hormonalni aktivizam i političku analizu
da su velike čike bile dobre jer smo genijalni, prosto zato što smo
preživjeli, provarili i narasli veliki
sišući jedni drugima iz srca.



(izvor: Puls demokratije)

Objavi komentar Blogger

 
Top