"On me ubiti može, nade druge nemam..."
Job, 13, 15
Zovem
se Otto Dietrich zur Linde. Jedan je od mojih predaka, Christoph zur
Linde, poginuo u konjičkom jurišu koji je odlučio o pobjedi kod
Zorndorfa. Moga su pradjeda po majci, Ulricha Forkela, ubili francuski
slobodni strijelci, u šumi Marche-noir, posljednjih dana 1870.; satnik
Dietrich zur Linde, moj otac, istaknuo se za opsade Namura 1918. i
dvije godine poslije, u prelasku preko Dunava.
Ja ću, pak, biti
strijeljan kao mučitelj i ubojica. Sud je donio pravednu osudu; na
samom sam početku priznao svoju krivnju. Sutra, kad zatvorska ura pokaže
devet, već ću biti u carstvu smrti; prirodno je što mislim na svoje
pretke, jer sam tako blizu njihovim sjenama, jer sam, na neki način,
oni.
Za vrijeme suđenja (koje je, nasreću, bilo kratko) nisam
govorio; da sam se branio, osuda bi se otegla, i to bi se doimalo kao
kukavičluk. No, sad je sve drukčije, i noć uoči svojega pogubljenja
mogu govoriti bez straha. Ne tražim oproštaj, jer nisam kriv, ali
tražim razumijevanje. Oni koji me budu umjeli saslušati, razumjet će
povijest Njemačke i buduću povijest svijeta. Znam da će slučajevi kakav
je moj, koji su danas iznimni i zapanjujući, vrlo brzo biti otrcani.
Sutra ću umrijeti, ali ja sam simbol budućih naraštaja.
Rodio sam
se u Marienburgu, 1908. Dvije su mi strasti, sada gotovo zaboravljene,
omogućile da se hrabro, i čak sa srećom, suočim s mnogim nesretnim
godinama: glazba i metafizika. Ne mogu spominjati sve svoje
dobročinitelje, ali ne smijem izostaviti dva imena: Brahmsovo i
Schopenhauerovo. Proučavao sam i pjesništvo: ovim imenima želim dodati
jedno golemo germansko ime: William Shakespeare. Nekoć me zanimala
teologija, ali me od te fantastične discipline zauvijek odbio
Schopenhauer, svojim neposrednim razlozima; Shakespeare i Brahms
beskrajnom raznovrsnošću svojega svijeta. Neka znade onaj koji zastaje u
čudu, dršćući od nježnosti i zahvalnosti, pred bilo kojim mjestom u
djelu tih sretnika, da sam i ja zastajao, ja, gad.
Negdje 1927.
uđoše u moj život Nietzsche i Spengler. Jedan pisac iz XVIII. stoljeća
napominje da nitko ne želi ništa dugovati suvremenicima; ja sam, da bih
se otarasio utjecaja kojije bivao tlačiteljski, napisao članak pod
naslovom Abrechnung mit Spengler, u kojem sam napomenuo da
najprimjerniji spomenik sa značajkama što ih pisac zove faustovskima
nije ona svaštarska Goetheova drama nego spjev napisan prije dvadeset
stoljeća, De rerum natura. Ipak sam priznao iskrenost toga filozofa
povijesti, njegov duh do srži njemački (kerndeutsch), vojnički.
Godine
1929. ušao sam u Stranku.
Neću duljiti o godinama naukovanja. Bile
su teže meni nego mnogima drugima jer mi, iako mi ne manjka hrabrosti,
nedostaje bilo kakva sklonost nasilju. Shvatio sam, ipak, da smo na
pragu novoga doba i da ovo doba, koje se može usporediti s početnim
razdobljima islama ili kršćanstva, traži nove ljude. Meni su,
individualno, moji drugovi bili odvratni; uzalud sam nastojao misliti
da, radi visokoga cilja koji nas je okupio, ne smijemo biti individui.
Teolozi
tvrde, ako se Gospodnja pozornost samo časak odvrati od moje desne
ruke koja piše, da će se ona pretvoriti u ništa, kao da ju je spalio
oganj bez svjetlosti.
Po meni, nitko ne može postojati, nitko ne može
okusiti čašu vode, ili otkinuti komad kruha, bez razloga. Ti su razlozi
različiti za svakoga čovjeka; ja sam čekao nesmiljeni rat da iskuša
našu vjeru. Meni je dostajalo da znam da ću biti vojnik u njegovim
bitkama. Katkad sam se bojao da nas ne prevari kukavičluk Engleske i
Rusije. Slučaj, ili sudbina, drukčije mi je skrojio budućnost: 1.
ožujka 1939., u sumrak, u Tilsitu su izbili nemiri, koje novine nisu
zabilježile; na ulici iza sinagoge dva su me metka pogodila u nogu,
koju je trebalo amputirati. Nekoliko dana poslije, u Češku je ušla naša
vojska; dok su sirene to objavljivale, ja sam bio prikovan u bolnici,
nastojeći se izgubiti, i zaboraviti se, u Schopenhaueru. Kao simbol
moje uzaludne sudbine, na podboju prozora spavao je golem i mekan
mačak.
U prvom sam svesku djela Parerga und Paralipomena
prečitavao da je sve što se čovjeku može dogoditi, od trenutka rođenja
do smrti, on sam sebi predodredio.
Dakle, svaka je nepažnja hotimična,
svaki je slučajni susret dogovoren, svaka uvreda kazna, svaki poraz
tajanstvena pobjeda, svaka smrt samoubojstvo. Nema zgodnije utjehe od
mišljenja da smo sami odabrali svoje nesreće; ta nam individualna
teleologija otkriva tajni poredak i čudesno nas stapa s božanstvom.
Koja me to neznana želja (mozgao sam) potakla da one večeri potražim
one metke i ono ranjavanje? Znao sam da to nije bio strah od rata;
nešto dublje. Napokon, povjerovah da sam shvatio. Umrijeti zajednu
religiju jednostavnije je nego je potpuno živjeti; boriti se u Efezu
protiv zvijeri manje je teško (tisuće su bezimenih mučenika to učinile)
nego biti Pavao, Isusov sluga; jedan čin manje je vrijedan od svih
sati čovjekovih. Bitka i slava, to su olakšice; teži od Napoleonova bio
je Raskoljnikovljev pothvat.
Sedmog veljače 1941. bio sam imenovan
podzapovjednikom koncentracijskog logora Tarnowitz
.
Nije mi bilo
ugodno ispunjavati tu dužnost, ali ja nikad nisam bio nemaran. Na muci
se poznaju junaci; onaj tko je milosrdan, samilostan, traži da se
iskaže u zatvorima i u tuđoj boli. Nacizam je, u srži, moralna
činjenica, svlačenje sa sebe staroga čovjeka, koji je pokvaren, da bi
se obukao novi. U bici je taj preobražaj običan, između povika
vojskovođa i meteža; tako nije u tijesnoj ćeliji, gdje nas podmukla
samilost iskušava prastarim nježnostima. Nisam bez razloga napisao ovu
riječ.
Zarathustrinu nadčovjeku samilost je najteži grijeh. Zamalo ga
nisam počinio (priznajem) kad je k nama poslan iz Breslaua znameniti
pjesnik David Jerusalem.
Bio je to čovjek pedesetogodišnjak.
Oskudijevajući u dobrima ovoga svijeta, proganjan, porican, napadan,
bio je posvetio svoj genij opjevavanju sreće. Čini mi se da se sjećam
kako ga je Albert Soergel, u djelu Dichtung der Zeit, usporedio s
Whitmanom. Ta usporedba nije sretna; Whitman slavi svemir na način
zadan, uopćen, gotovo ravnodušan; Jerusalem se raduje svakoj stvari, s
minucioznom ljubavlju. Nikad se ne upušta u nabrajanja, u popise. Još
mogu navesti mnoge heksametre onoga dubokog spjeva pod naslovom Ce
Jang, slikar tigrova, koji kao da je išaran tigrovima.
Niti ću
zaboraviti onaj monolog Rosencrantz razgovara s Anđelom, u kojem se
neki londonski lihvar iz XVI. stoljeća zaludu trudi, u času smrti, da
okaje svoje grijehe, i ne sluteći da je tajno opravdanje njegova života
to što je jednu svoju stranku (koju je vidio jedan jedini put i koju
je zaboravio) nadahnuo da stvori lik Shylocka.
Čovjek upečatljiva
pogleda, žutozelenkasta lica, brade gotovo crne, David Jerusalem bio je
otjelovljenje sefardskog Židova, premda je pripadao izopačenim i
omrznutim Aškenazima.
Bio sam strog prema njemu; nisam dopustio da me
svlada ni suosjećanje ni njegova slava. Shvatio sam još prije mnogo
godina, da na svijetu nema stvari koja ne bi mogla biti klica nekoga
mogućeg Pakla; neko lice, neka riječ, neka busola, neka reklama za
cigarete, mogu te izluditi ako ih ne uspiješ zaboraviti. Zar nije lud
čovjek komu se neprekidno priviđa karta Madžarske? Odlučio sam bio
primijeniti to načelo na disciplinski režim u našoj kući i ... Potkraj
1942. Jerusalem je pomjerio pameću; 1. ožujka 1943. uspio je izvršiti
samoubojstvo.
Ne znam je li Jerusalem shvatio da sam ga uništio
zato da bih uništio svoju samilost. Za mene on nije bio čovjek, čak ni
Židov; bio se pretvorio u simbol odvratnoga dijela moje duše. Umirao
sam s njime, umro sam s njime i, na neki način, bio sam izgubljen s
njime, zato sam bio neumoljiv.
U međuvremenu, kružili su nad nama
veliki dani i velike noći sretnoga rata. Bioje u zraku koji udisasmo
neki osjećaj sličan ljubavi. Kao kad se more ukaže u blizini, u krvi se
javila zadivljenost i zanos. Sve se tih godina razlikovalo; čak okus
sna. (Ja, možda, nikad nisam bio sasvim sretan, jer je poznato da su za
nesreću potrebni izgubljeni rajevi.) Nema čovjeka koji ne teži punini,
dakle ukupnosti iskustava za koja je sposoban; nema čovjeka koji se ne
boji da će mu izmaći neki dio te beskrajne baštine. Ali, moja je
generacija imala to sve, jer joj je prvo bila dana slava, a onda poraz.
U
listopadu ili studenome 1942. moj je brat Friedrich poginuo u drugoj
bici kod El Alameina, na egipatskom pijesku; jedan zračni napad,
nekoliko mjeseci poslije, razruši našu rodnu kuću; drugi, potkraj 1943.,
moj laboratorij. Pritiješnjen golemim kontinentima, Treći Reich
umiraše; njegova se ruka bila digla na sve, a ruke sviju na njega. Onda
se dogodilo nešto jedinstveno, nešto što tek sada, vjerujem, razumijem.
Vjerovao sam da sam kadar iskapiti čašu srdžbe, ali me u talogu
zaustavio neočekivan okus, zagonetni i gotovo jezivi okus sreće. Pokušao
sam dati nekoliko objašnjenja; nijedno me nije zadovoljilo. Mislio
sam: Zadovoljan sam porazom jer, potajno, znam da sam grešan i da me
može iskupiti samo kazna. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer je to
kraj, a ja sam silno umoran. Mislio sam: Zadovoljan sam porazom jer se
zbio, jer je beskrajno povezan sa svime što jest, što je bilo i što će
biti, jer osuđivati ili žaliti jednu jedinu stvarnu činjenicu znači
huliti na svemir. Navodio sam te razloge, sve dok nisam našao pravi.
Kažu
da se svi ljudi rađaju kao aristotelovci ili platonisti. To je isto
kao da se kaže da nema apstraktne rasprave koja, u jednom času, ne bi
bila polemika Aristotela i Platona; diljem stoljeća i zemljopisnih
širina mijenjaju se imena, narječja, lica, ali ne i vječni antagonisti.
Povijest naroda isto tako bilježi tajni kontinuitet. Arminije,
iskasapivši u jednoj močvari Varove legije, nije ni slutio da je preteča
Njemačkoga Carstva; Lutheru, prevoditelju Biblije, nije bilo ni nakraj
pameti da je njegova svrha oblikovati narod koji će zauvijek uništiti
Bibliju; Christoph zur Linde, koga je 1758. ubio ruski metak, na neki
je način pripremio pobjede iz 1914.; Hitler je vjerovao da se bori za
jednu zemlju, ali se borio za sve, čak i za one koje je napao i mrzio.
Nije važno što njegovo ja to nije znalo; to je znala njegova krv,
njegova volja.
Svijet je umirao zbog judaizma i zbog one judaističke
zaraze, tj. vjere u Isusa; mi smo ga učili nasilju i vjeri u mač. Od
toga mača ginemo, i nalik smo na čarobnjaka koji je sagradio labirint i
koji je bio prisiljen lutati njime do konca svojih dana, ili na Davida
koji je, sudeći nekoga neznanca i osudivši ga na smrt, napokon začuo:
Ti si taj čovjek. Mnoge stvari valja srušiti da bi se izgradio novi
poredak; sad znamo da je Njemačka jedna od takvih stvari. Žrtvovali smo
više od svojih života, žrtvovali smo sudbinu svoje ljubljene domovine.
Neka drugi proklinju i neka drugi plaču; radujem se što je naš dar bio
zaokružen i savršen.
Sad se nad svijetom nadvija nesmiljeno doba.
Mi ga kujemo, mi koji smo već njegova žrtva. Zar je važno ako je
Engleska čekić, a mi nakovanj? Važno je da vlada nasilje, a ne ponizna
kršćanska plašljivost. Ako pobjeda, nepravda i sreća ne pripadnu
Njemačkoj, neka pripadnu drugim narodima. Neka nebo postoji pa makar
naše mjesto bilo u paklu.
Gledam svoje lice u zrcalu da bih doznao
tko sam, da doznam kako ću se ponijeti za koji sat, kad se suočim s
krajem. Tijelo mi, možda, ćuti strah, ja ne.
veljača, 1946.
(prijevod Marko Grčić)
COMMENTS