INTERVJU - fra Drago Bojić
Razgovarala : Amila Kahrović Posavljak
Slučaj fra Drage Bojića, koji je na svojim leđima iskusio svu
nemilosrdnost religijskih elita, mnogima je poznat. Nakon što je
progovorio o onome o čemu se najradije šuti (o sprezi nacionalizma i
vjere, o tzv. međugorskoj teologiji, o Bosni i Hercegovini razdijeljenoj
etničkim kavezima, o politici kakva se zalagala za odvajanje Hrvata od
cjelovitoga političko-socijalnoga korpusa Bosne i Hercegovine u tzv.
Herceg-Bosnu, itd.), počeo je ideološki progon ovog bosanskog franjevca.
Smijenjen je s mjesta glavnog urednika mjesečnika ”Svjetla riječi”,
potom mu je zabranjeno da predaje na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu,
oduzeto mu je i aktivno i pasivno pravo glasa kao i sve službe koje je
obavljao u svojoj zajednici Bosni Srebrenoj. Trenutno živi u Sarajevu, u
samostanu na Bistriku, i direktor je IMIC-a (Internacionalnog
multireligijskog interkulturnog centra).
Neki od najvećih balkanskih pisaca su pisali o osebujnom fenomenu
bosanskih franjevaca. U tim se pripovijestima vidi njihova važna uloga u
bh. historiji. Kakvo je Vaše viđenje položaja bosanskih franjevaca
danas i unutar države i unutar Crkve?
Franjevci Bosne Srebrene na ovim prostorima djeluju već preko 700
godina (od 1291. godine). Naša zajednica i provincija jest fenomen i s
obzirom na trajanje i s obzirom na sve ono što su njezini članovi činili
kroz povijest. Ali, ta zajednica nije nikad bila neka savršena, idealna
zajednica, niti su njoj pripadali ljudi kojima se ništa ne bi moglo
prigovoriti. Bosnu Srebrenu su kroz povijest sačinjavali različiti
ljudi, sa svojim velikim dosezima, ali i sa svojim ograničenjima. Ono
što je za ovu zajednicu uvijek iznova bilo odlučujuće je prihvaćanje
visokih standarda iz djelovanja njezinih članova. Ne u smislu
idealiziranja vlastite povijesti, nego u smislu sebeobvezivanja tim
standardima i građenja na onom najboljem iz prošlosti. A standardi Bosne
Srebrene bili su fratri koji djeluju među narodom, plemstvom i
trgovcima u vrijeme Bosanskog kraljevstva. Bio je to fra Anđeo Zvizdović
sa svojim traženjem prava pred silom osvajača, bio je i fra Matija
Divković koji izlijeva slova bosančice i na njoj tiska knjige, bio je
fra Filip Lastrić koji opisuje povijest svoje zemlje i bori se protiv
crkvenih nepravdi, bio je fra Ivan Frano Jukić kojeg nosi revolucionarni
i prosvjetiteljski žar, bio je fra Josip Markušić koji se u teškim
vremenima i delikatnostima preživljavanja pokazao kao čovjek duha i
integriteta. To su samo neki od standarda koji određuju Bosnu Srebrenu.
Odustati od njih ona ne može bez odustajanja od sebe same. Možda danas
prolazimo kroz jedan turbulentni proces kakvih je bilo i u prošlosti.
Odgovor koji ćemo dati u ovom procesu bit će odlučujući i za našu
sudbinu. Možda bi poneko iz današnjih vladajućih i određujućih krugova –
u politici, ali i u Crkvi, pa i u samoj Bosni Srebrenoj – želio da
Bosna Srebrena izabere neke druge i manje obvezujuće standarde, da time
izda svoju povijest i stavi točku na jednu dinamičnu i bogatu povijest
života. U tom slučaju bi ostala i preživjela jedna druga Bosna Srebrena –
”mutirana” zajednica političkog i crkvenog jednoumlja koja bi sa svojom
prošlošću dijelila samo ime. Nadam se, ipak, da će moja zajednica
htjeti i znati cijeniti izazovnost svojih standarda, a izbjegavati
umilne glasove nacionalističkih i klerikalističkih sirena.
Kako vidite razlike između Crkve kao institucije i franjevačkog reda u savremenim teološkim i političkim okolnostima?
Najbolje je to opisao njemački katolički teolog Johann Baptist Metz.
Na jednom mjestu on kaže da se kršćanstvo usporedno s
institucionalizacijom, društveno-političkim priznanjem i ekspanzijom
često trudilo, više prema sebi, manje prema drugima, pojednostaviti
zahtjeve Evanđelja jer su mjerila i zahtjevi brižnosti, skrbi i
odgovornosti za druge koja je zacrtao Isus iz Nazareta uznemirujući i
skandalozni. Kršćani se – kaže Metz – 2000 godina trude umanjiti ta
mjerila, skresati ih kako bi s njima izišli na kraj, a da ne moraju
riskirati previše obraćenja. No unutar kršćanstva uvijek se iznova
razbuktavao nemir i bunt protiv toga da se ta mjerila bilo samovoljno
umanjuju bilo da se zastupaju samo s nekim estetskim radikalizmom. Zato
je povijest redovništva u biti povijest tog unutarkršćanskog bunta, i
taj nemir spada u duh i poslanje redovništva. Ako za nekog u povijesti
kršćanstva vrijede ove riječi, onda je to svakako Franjo Asiško, kako
god su njegovi sljedbenici kroz povijest, uključujući i nas današnje,
vrlo često izdali ideale svoga utemeljitelja. ”Franjino kršćanstvo”,
koje se inspirira Isusom iz Nazareta, njegovim životom i djelovanjem, ne
može se zadovoljiti ispunjavanjem crkvenih propisa, jeftinim
pobožnostima, ali ni političkim katolicizmom. Članovi franjevačkog reda,
ali i članovi drugih redova u Katoličkoj crkvi, i muških i ženskih,
ponekad su više klerikalizirani i politizirani od onih kojima
ispostavljaju kritiku klerikalizma i politizacije. Pada mi na pamet
strašni prizor s nedavnih protesta protiv ćirilice u Vukovaru: na čelu
kolone dva franjevca! To je prst u oko i Franji Asiškom i njegovim
idealima. Ili, sjetite se redova časnih sestara, njihovih ozbiljnih i
zabrinutih lica, kad su glasale protiv prava homoseksualnih osoba na
referendumu ”U ime obitelji” i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini.
Možete li nam reći Vaš stav o ”čistunstvu” koje Crkva i ostale
vjerske zajednice propovijedaju, posebno u kontekstu nedavnih događanja u
Hrvatskoj?
Predstavnici Katoličke crkve u Hrvatskoj od devedesetih godina pa do
danas provode unutarnje ”nacionalno i vjersko čistunstvo” i u stalnom su
sukobu s tobožnjim opasnostima komunizma, liberalizma, relativizma,
itd. To nije dobro ni za odnose u Crkvi, ali ni za njezinu percepciju i
ugled u svijetu. Na taj način Crkva izdaje univerzalnost Evanđelja Isusa
iz Nazareta i riskira, kako upozoravaju neki teolozi, da se pretvori u
sektašku zajednicu samodostatnih, prema svijetu i konkretnim ljudima
neprijateljski raspoloženih ”Kristovih legionara i vitezova”, kako se
sami vole nazivati. Isus iz Nazareta je zajednicu svojih učenika želio
kao angažiranu, svijetu i ljudima otvorenu zajednicu svjedoka, a ne kao
politički organizirane i nacionalne čiste grupe (sekte) kršćana.
Katolička crkva u Hrvatskoj i u BiH je u potpunosti nacionalizirana
(”hrvatska”), ali veliko je pitanje koliko je katolička (univerzalna) i
koliko je Crkva (zajednica vjernika, svjedoka). U kontekstu Vašeg
pitanja pada mi na pamet evanđeoska prispodoba o milosrdnom Samaritancu u
kojoj čovjeka kojeg su napali razbojnici i ostavili napola mrtva
zaobilaze i svećenik i levit, a pomaže mu, slučajni prolaznik-putnik,
pripadnik drugog (neprijateljskog) naroda. Iz perspektive suvremenih
vjernika – Hrvata ta bi se prispodoba, bez namjere da provociram,
trebala interpretirati ovako: na Trgu bana Jelačića leži napola mrtav
čovjek. Pored njega nezainteresirano prolaze svećenici s Kaptola i
hrvatski velikodostojnici s Markova trga. Prilazi mu slučajni putnik,
protjerani Srbin – pravoslavac iz Krajine, sažali se nad njim, odvodi ga
u bolnicu i plaća sve troškove liječenja. Povrijeđeni, napola mrtvi
čovjek bio je Hrvat – katolik kojeg su opljačkali i povrijedili
razbojnici, pripadnici hrvatskog naroda. Na ovoj biblijskoj usporedbi
koja se može različito prevoditi raspada se svako nacionalno i vjersko
”čistunstvo” jer je nehumano i bezbožničko.
Jedna od gorućih tema su prava seksualnih manjina i općenito
seksualne slobode. Nalazite li licemjernim insistiranje na čednosti uz
poplavu skandala vezanih za pedofilju? I kako u tom kontekstu vidite
uloge vjerskih zajednica?
Odnos predstavnika Katoličke crkve prema pravima i slobodama
seksualnih manjina najbolje se pokazao na nedavnom referendumu u
Hrvatskoj koji je pod sloganom ”U ime obitelji” ustanički udario na
prava i slobode drugih i drugačijih. Organizatori, nositelji i
zagovornici te inicijative su osobe homoseksualne orijentacije
predstavili kao demone i najveću opasnost za hrvatsko društvo i hrvatsku
obitelj. Te osobe i njihova orijentacija nemaju naprosto ništa s
problemima koji potresaju hrvatsko društvo niti su odgovorni za krizu
”hrvatske” obitelji. Ta inicijativa koja je imala i snažnu podršku
predstavnika Crkve pokazala je licemjernost i Crkve i vjernika, ne samo
katolika. Hrvatsko društvo i vrednote obitelji ugrožavaju korupcija,
kriminal, teško socijalno i ekonomsko stanje, nezaposlenost i
siromaštvo, nasilje u obiteljima, težak položaj žena i majki, loše
životne perspektive mladih obitelji i strah od neizvjesne budućnosti. O
tim problemima predstavnici Crkve uglavnom šute jer bi se morali
”sukobiti” s vlašću koja ih financira i s onima koji su opljačkali i
osiromašili to društvo, a koji ih često darivaju i jer bi u konačnici
riskirali i svoj (povlašteni) status u tome društvu. Naravno, i u
Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj kao i uopće u Crkvi postoje ljudi koji
upozoravaju na ove probleme i koji su govorili i govore o nužnosti da se
Crkva suoči s problemima i skandalima koji je iznutra potresaju. To se
često gura pod tepih i odgađa za neko drugo vrijeme. Istodobno Crkva sve
više gubi na uvjerljivosti i autentičnosti.
Na Balkanu postoji sasvim specifično izjednačavanje etničke i
religijske pripadnosti. S druge strane, nekada su se fratri izjašnjavali
kao Bošnjaci, pri čemu se naravno ne misli na aktuelno političko
bošnjaštvo koje je postalo svojevrsna travestija tog pojma. Koliko u
sekularnom društvu ima mjesta za izjednačavanje etnije i religije?
Izjednačavanje etničke i religijske pripadnosti je karakteristika
svih društava na području bivše Jugoslavije. Predstavnici crkava
(vjerskih zajednica) morali bi stalno govoriti o tome da etnička
pripadnost (koja se mora uvažavati kao dio identitetskog mozaika), kada
se izjednačava s religijskom, u konačnici to religijsko niječe i poriče.
Bog se nije objavio niti se ekskluzivno objavljuje Hrvatima, Srbima,
Bošnjacima i pojedinačnim narodima; on se objavljuje cijelom svijetu i
svim narodima. Kad se, primjerice, u hrvatskom narodu toliko preuzetno
insistira na svevremenskoj vječnoj povezanosti Boga i Hrvata, što je
ušlo u svakodnevni govor kao uzoholjeni i vojnički militantni uzvik ”Bog
i Hrvati”, onda su svi drugi narodi manje vrijedni, pogotovo susjedi.
Nacionalna oholost i uzdizanje nad drugima je jedan od najvećih problema
hrvatskog naroda. To je ista matrica koju podržava suvremeno
svetosavizirano srpsko pravoslavlje – mit o Srbima kao nebeskom narodu!
U Hrvatskoj postoji problem sa ćirilicom i čini se prilično
jačanje desnice. Koliko je Crkva imala udjela u tome? I kakva su Vaša
saznanja, da li u Crkvi postoje liberalne struje koje se nastoje
ućutkati?
Otkako traju rasprave o ćirilici rijetko tko je od hrvatskih
katoličkih i uopće teologa stao u zaštitu prava ljudi koji se koriste
tim pismom. Ali zato uopće nije mali broj tekstova protiv ćirilice u
vjerskim medijima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini – tekstova koji su u
svojim varijacijama ksenofobični, rasistički, fašistički. Njih
potpisuju i takozvani službeni predstavnici Crkve, ali i neki društveno
prisutni teolozi. Naravno, postoje i ljudi koji se s tim ne slažu i koji
misle drugačije od predstavnika službene Crkve, ali njihov glas se
rijetko čuje. Takvi istupi nose puno rizika i opasnost da vas se
diskreditira u vlastitoj zajednici. Nije nimalo jednostavno napustiti
okrilje i sigurnost kolektiva. Zato se mnogi koji misle drugačije
povlače u komotnu, kompromisersku i ”vječnu” šutnju izbjegavajući govor o
tim temama, osim u zatvorenim zidovima i kad nitko ne čuje, očekujući
da to netko drugi učini umjesto njih. Organizirani otpor ćirilici u
Vukovaru najbolje pokazuje odnos većine prema manjini na našim
prostorima. Manjina, bila ona etnička, vjerska, jezična, svjetonazorska,
seksualna…, u pravilu trpi teror većine i ne može ostvariti ni svoja
temeljna prava, u ovom slučaju pravo na pismo i jezik. Ako bi se itko
morao suprotstaviti takvoj logici, onda su to svakako vjerske zajednice,
njihovi predstavnici i teolozi. No, to nije slučaj i to mora svakog
zabrinjavati.
Kako odgovarate omima koji krive ćirilicu za rat?
Ćirilica kao pismo i kao kulturna baština koja je zajednička svim
ljudima na ovim prostorima nije ”odgovorna” za velikosrpske zločine u
Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu. Niti se ta krivnja smije
staviti na teret cijelom srpskom narodu i svim Srpkinjama i Srbima.
Zamislite kakav strah proživljavaju srpska djeca u Vukovaru, djeca koja
nemaju nikakve veze sa zločinima njihovih starijih, kada vide
vojno-uniformirane tisuće ljudi koji skandiraju protiv Srba i uništavaju
ploče na ćirilici. Oni su već u najmlađoj dobi stigmatizirani i
označeni i ni krivi ni dužni nose teret zla pripadnika njihova naroda.
Oni proživljavaju isti ili sličan strah koji su osjećala hrvatska djeca
kad su 1991. godine po Vukovaru harali četnički koljači.
Postoji jedna divergencija koja je veoma zanimljiva. Naime, novi
papa Franjo se čini veoma liberalnim i čini se da liberalizira i
relaksira odnose Crkve i svijeta općenito. U tom istom vremenu, u
Hrvatskoj Crkva podržava desničarstvo, a ta je tendencija primjetna i u
drugim religijskim zajednicama u bivšoj Jugoslaviji. Što je dovelo do
ovakve razlike? Možda različiti politički konteksti?
Mislim da papu Franju treba promatrati izvan kategorija koje
spominjete, iako se u medijima često o njemu govori kao o ”liberalnom”
papi. Ono što govori i čini papa Franjo nije nikakav liberalizam. Riječ
je o ozbiljnom i odgovornom pristupu teškim i kompleksnim temama našega
vremena i ljudskom i prijateljskom odnosu prema ljudima. Svojim
dosadašnjim istupima papa Franjo je unio ”nemir” u Crkvu i njezine
ustrašene strukture, pogotovo s obzirom na tradicionalističke i
političke koncepte katoličanstva. Takvih glasova na našim prostorima
nema. Točno je da su društveno-politički konteksti u vjerskim
zajednicama bivše Jugoslavije specifični, da su još uvijek svježe rane
iz nedavnih ratova, ali nitko gotovo i ne pokušava da otvori ta pitanja u
vlastitim zajednicama, da otvoreno i javno progovori o prošlom i
sadašnjem zlu u vjerskim zajednicama. O tome se šuti i stalno upire prst
u druge.
U tom smislu, koliko religijske zajednice sebi dozvoljavaju da
budu manipulirane ili vođene političkim, umjesto da djeluju kao korektiv
političkih nepravdi?
Naša društva nemaju nikakve norme ni uređene sisteme, pa se onda
manipulira svime. Manipulacija je postala sistem. Često se zna kazati
kako su i vjerske zajednice manipulirane od politike. To je samo dijelom
točno, jer vjerski predstavnici slobodno, svjesno i rado pristaju na to
i sami sudjeluju u sistemu manipuliranja. Politika i političari će
uvijek htjeti manipulirati religijom i religijskim simbolima jer tako
pridobivaju mase ”statističkih vjernika”, ali oni to ne bi mogli bez
pristanka religijskih institucija. U tom smislu, veća je odgovornost
predstavnika religije i pojedinačnih vjernika koji sudjeluju u
manipulacijama religijskim simbolima i svetim, nego predstavnika
politike.
Koliko je danas stvaran ekumenizam Crkve, ali i, ako se usudimo proširiti taj pojam, drugih vjerskih zajednica?
Ekumenizam i međureligijski dijalog su nužnost suvremenog pluralnog
svijeta ako se žele izbjeći sadašnji i budući vjerski konflikti. Načelno
i deklarativno svi predstavnici crkava su za ekumenizam, za dijalog, a u
stvarnosti se baš i ne podnose i najradije bi ”misionarili” jedni
druge. Ekumenska ideja, onako kako ju postavlja Drugi vatikanski koncil,
mjerilo je vjerodostojnosti kršćanstva, kako je to isticao pokojni
hrvatski sociolog Željko Mardešić, jer kako kršćani mogu propovijedati
ljubav među ljudima, ako sami između sebe nisu pomireni? Isto vrijedi i
za međureligijski dijalog i autentičnost religija i njihovih
predstavnika. Licemjerno je pozivati na mir i dijalog u svijetu, a
pritom izbjegavati međureligijski dijalog ili čak širiti međureligijsku
mržnju. Ekumenske i međureligijske inicijative su prešle u svoj ”vanjski
odjek” (parade i manifestacije), a nisu se vratili u ”unutarnji napor”,
odnosno, kako to kaže Mardešić, kršćanske crkve (a može se to reći i za
religije općenito) su ostale i dalje zatočenicama starih udaljenosti,
rastavljenosti i podijeljenosti.
Kakvo je vaše viđenje uloge Međureligijskog vijeća u BiH i drugih
sličnih organizacija na Balkanu? Čini se da ih obični ljudi shvataju kao
bastione licemjernog odnosa. Zašto?
Uz sav respekt prema ljudima (laicima) koji djeluju u Međureligijskom
vijeću i koji svojim inicijativama i projektima pokušavaju graditi
međuvjerske odnose, službeni predstavnici toga Vijeća, predstavnici
vjerskih zajednica, više koče i umrtvljuju rad toga Vijeća nego što ga
podupiru. Ponekad se stječe dojam da je Međureligijsko vijeće ”politički
projekt” koji treba spriječiti da slučajno ne bude ”previše” dijaloga.
Vijeće se instrumentalizira i za odašiljanje političkih poruka protiv
sekularnog društva i za ujedinjeno lamentiranje nad ugroženošću vjerskih
zajednica (u zemlji u kojoj su svi vjernici!). Donedavno je u tom
Vijeću kao predstavnik Srpske pravoslavne crkve bio i episkop Vasilije
Kačavenda, čovjek koji je slavio velikosrpske zločine i uz kojeg se vežu
druge užasavajuće aktivnosti. Ne mislim da je jednostavno voditi
međureligijski dijalog, za njega se zalagati i konkretno ga živjeti. To
iziskuje puno napora, strpljenja, otvorenosti…
Ali tim više se predstavnici religija moraju tome posvetiti…
Međureligijsko vijeće bi trebalo ”religijski deinstitucionalizirati”,
osloboditi tereta institucionaliziranih konfesija i politikantstva
njihovih vođa. U konačnici, kod međureligijskog dijaloga i nije riječ o
tome da se religije zbližavaju u dogmatskom smislu, niti da usklađuju
svoje teološke tradicije (iako je teološka razina dijaloga vrlo važna!),
niti da njihove vođe organiziraju ”elitne međureligijske susrete”, već
naprosto da kroz taj dijalog ljudi bolje upoznaju svoju i religije
drugih, da se uče međusobno poštivati, surađivati i potpomagati se.
Možda sam prekritičan, ali, čini mi se da Međureligijsko vijeće može i
mora više učiniti i u Sarajevu i u cijeloj državi. Na raspolaganju im je
ogromni simbolički potencijal i trebalo bi snažnije ”iskoristiti”
njegovu pozitivnu moć u stvaranju boljih međureligijskih odnosa – od
običnih ljudi, preko svećenika i teologa sve do onih koji vode vjerske
zajednice.
Veoma ste se oštro i kritički izrazili o konzumerizaciji religije.
Da li u nju spada i estradizacija religije ili je to unekoliko
drugačiji fenomen?
To ide jedno s drugim. Religija je danas na našim prostorima gotovo u
cijelosti estradizirana. Vjerski blagdani su medijalizirani, često
svedeni na površnost. To su sve manje ”blagi dani”, a sve više dani buke
i siline. Ti blagdani su i sve manje vjerski (vjernički), a sve više
izvanjske medijske i političke manifestacije. To nema nikakve veze s
onom intimnom vjerom ljudi koja, svjesna svoje nemoći, mnoštva pitanja i
sumnji koje ju prate, ostaje osobna – tajna pojedinačnih ljudi za koju
znaju oni i Bog. Kad je riječ o suvremenim javnim i organiziranim
proslavama vjerskih blagdana (Božića, Bajrama i drugih) i
konzumerstičkoj i estradiziranoj kulturi u koju su zapali, često se
sjetim zgode iz Evanđelja u kojoj Isus iz Nazareta ljutito i bičem
istjeruje trgovce iz hrama.
Pozivanje ljudi u vjeru je trend. Međutim, da li se tu radi o
pozivanju ljudi u vjeru ili u vjerske zajednice i jesu li u tom smislu
vjerske zajednice zapravo najveći manipulatori religijom?
Nitko ne može napraviti takvu štetu religiji i vjeri kao što to mogu
predstavnici religije. Poljski svećenik i filozof Jozef Tischner (teolog
pokreta Solidarnošć) govorio je kako on nije susreo nikoga tko bi otpao
od vjere jer je čitao Marxov ”Kapital“, ali zato poznaje mnoge ljude
koji su izgubili vjeru zbog glupih propovijedi njihova župnika. Njegove
riječi se dijelom mogu primijeniti na vjerske zajednice i svećenike na
ovim prostorima. I dvadeset godina nakon njegove propasti stalno se
govori o opasnosti komunizma, posebno to čine predstavnici Katoličke
crkve u Hrvatskoj. Pritom ne uviđaju da njihovi nastupi (politizirane i
teološki osiromašene propovijedi biskupa i svećenika) sve veći broj
ljudi izgone iz Crkve i vjere. Riječ je o obrazovanim i zrelim ljudima,
vjernicima koji ne pristaju na to da se netko s oltara iživljava nad
zdravom ljudskom pameću, da ih nacionalno i politički regrutira, da ih
zasipa političkim parolama.
Kako vi gledate na često pozivanje crkava i Islamske vjerske zajednice na brojke i na velike postotke vjernika?
Ne treba se zavaravati sadašnjim (velikim) brojem ljudi koji se broje
kao vjernici, jer kad bi se vjernička pripadnost odvojila od
nacionalne, kad bi se vjera očistila natruha folklora, tradicionalizma,
čaranja, emocionalnog zadovoljstva i trenutne utjehe, ostalo bi vrlo
malo vjernika. Bilo bi to kao u onoj biblijskoj pripovijesti o
Abrahamovoj molbi Bogu da ne kažnjava građane u Sodomi i Gomori ako se
među njima nađe pedeset nevinih, pravednih. Ubrzo taj broj spada na
deset, ali, kako Pismo kasnije izvještava, nije se našlo ni tih deset.
Od ”miliona” naših vjernika s čijim brojevima često licitiramo i
istodobno stalno lamentiramo nad njihovim osipanjem, pitanje je veliko
bi li se među nama našlo i deset pravednih. Kao i u navedenoj
pripovijesti, ”spasiti” nas mogu samo ”zagovori naših Abrahama” i Božje
milosrđe. Ugonjenje u vjeru i broj u vjeri ne znače ništa, kao što se ni
osobna vjera ne mjeri brojem izgovorenih molitava, brojem odlazaka u
crkve i džamije, odlascima na hodočašća i hadž. Vjera nije statistička
kategorija niti se Boga može ucijeniti brojkama i našim tobožnjim
”revnovanjem za Božju stvar.” Mnogi suvremeni svećenici i duhovni vođe
se ponašaju kao ”izbirikane hadžijice” iz pjesme Marka Vešovića, posebno
takozvani karizmatici u svim religijama, koji u pravilu slabo poznaju
svete knjige i teologiju, ali imaju dobro razrađene strategije i
mehanizme kako nagrabiti ”financijski blagoslov”, osiromašiti ljude i
materijalno i duhovno i učiniti ih ovisnicima o novim dozama
”duhovnjačkih terapija” sve pod egidom ”obraćenja i vjere” u Boga.
Upućen je poziv za dolazak pape Franje u Sarajevo. Ukoliko se Papa odazove, što očekujete od njegovog dolaska?
Dobro bi bilo da papa Franjo posjeti Sarajevo. Bilo bi to dobro i za
našu zemlju i ove prostore. S onu stranu ”katoličkog navijanja za
svoga”, mislim da su njegovi dosadašnji istupi novost i osvježenje u
ovome svijetu. Pritom ponajviše mislim na njegove kritičke riječi koje
se odnose na Katoličku crkvu i njezine upravljačke strukture. Od
vjerskih vođa na našim prostorima takvo što nikad ne čujemo i sve se
čini da se ušutkaju kritički glasovi. Da se malo našalim: dobro je što
je papa Franjo ”prvi čovjek” Katoličke crkve i u tom smislu
”nedodirljiv”, pa ga ne može nitko smijeniti. A da njegovih
neistomišljenika u Katoličkoj crkvi ne nedostaje, pokazuje i
nezadovoljstvo mnogih kojima takav Papa ne odgovara jer njegova kritika
raskrinkava i osvjetljava tamne strane zajednice koju vodi.
Autograf.hr
COMMENTS