$type=ticker$cols=2$count=30

Nacionalnost postaje važnijom od humanosti, Predrag Matvejević

SHARE:







Razgovarao : Drago Pilsel


Predrag Matvejević rođen je 1932. godine u Mostaru, gdje je pohađao osnovnu i srednju školu. Studij romanistike započeo je u Sarajevu, a završio u Zagrebu. Doktorirao je 1967. na Sorbonni (iz komparativne književnosti i estetike), gdje je također obranio habilitaciju za redovnu profesuru (1994). Predavao je francusku književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1959-1991). Godine 1991. odlučio je emigrirati i nastanio se najprije u Francuskoj, zatim u Italiji. Na Novoj Sorbonni (Paris III) predavao je na Odsjeku za opću i komparativnu književnost. Od 1994. do 2008. bio je redovni profesor na slavistici rimskog Sveučilišta La Sapienza. Predavao je kao visiting profesor na raznim sveučilištima: New York University (1982), Ecole des langues orientales (1991), Université catholique de Louvain (2000), Collège de France (1997). Sveučilište u Perpignanu, u povodu šestote obljetnice svoga postojanja, dalo mu je doktorat honoris causa, koji je također dobio na sveučilištima u Genovi, Trstu, na Korzici i u rodnom gradu Mostaru. Najtiražniji je živući pisac iz ovih krajeva. Objavio je knjige:  

Sartre (esej, 1965),  Razgovori s Krležom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987,  2011), Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975, 1977), Književnost i njezina društvena funkcija (1977), Te vjetrenjače (1977, 1978), Jugoslavenstvo danas (1982, 1986, 2003), Otvorena pisma ( 1985, 1986), Mediteranski brevijar (1987, 1990, 1991, 1993,2005, 2007), Istočni epistolar (1995), Gospodari rata i mira (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, 2000, 200l), Druga Venecija (2002, 2003), Kruh naš (2009). Na francuskom jeziku napisao je knjige: Pour une poétique de l’événement  (préface de J.-M. Palmier, Pariz, 1979), Le monde ”ex”  -  Confessions (postface de Robet Bréchon, Pariz 1966), La Méditerranée et l’Europe  – Leçons au Collège de France (Pariz, 1998), Les Seigneurs de la guerre (sous la direction de P. Matvejevitch, Paris, 1999), L’Ile-Méditerranée (Pariz, 2000).
U Francuskoj su također izišli prijevodi Matvejevićevih knjiga:

Bréviaire méditerranéen (predgovor Claudio Magris, pogovor de Robert Bréchon, Pariz 1992), Epistolaire de l’autre Europe (Pariz,1993), Entre asile et exil  (Pariz 1955). U Italiji su prevođena djela koja su izišla na francuskom i drugim jezicima te, napose, knjige: Il diario di una guerra (s prologom Czeslawa Milosza i epilogom Josifa Brodskog, Napulj, 1995), Fra asilo ed esilio (predgovor Riccardo Picchio,  Rim, 1977), Sul Danubio – 2000-2001 (Rim, 1001), “L’Altra Venezia“ (2003, 2008, 2012), Compendio d’irriverenza (interviste curate da  Sergej Roić, prefazione di Rossana Rossanda, Lugano, 2001). U Hrvatskoj je dobio godine 2011. nagradu ”Kiklop” za životno djelo. Međunarodni žiri Gariwo dodijelio mu je nagradu Duško Kondor ”za građansku hrabrost”. Mediteranski brevijar izišao je na više od dvadeset jezika. Dobio je u Parizu  ”Nagradu za najbolju stranu knjigu 1993”, u Ženevi ”Europsku nagradu Charles Veillon”, u  Italiji, među ostalim, nagrade ”Malaparte”, ”Boccaccio”, ”Silone”, ”Marinità” i ”Obiettivo Europa”. ”Druga Venecija” dobila je jedno od najvećih talijanskih priznanja: nagradu ”Strega europeo.”

Zašto sam sve to naveo? Zato što postoje ljudi koji su kadri sebi dati pravo da mogu Matvejevića zabranjivati, cenzurirati, omalovažavati.
Prepoznat će se.

Gospodine Matvejeviću, jeste li vi jugonostalgičar i trebamo li se plašiti jugoslavenske ideje?

Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji, samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije, način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu ideju na rub prošlosti. Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela građana. Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva, socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno, zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima, dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom.  Iz godine u godinu osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani  nepoželjnima, ali se najčešće nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička  cenzura. Broj zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć. Da, žao mi je što se danas toliko lošije živi i što toliko ljudi oko nas pati, i tone u siromaštvo. Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po svemu sudeći nepovratno.

Dakle, nema straha od nove Jugoslavije?

Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena − takav pothvat izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo − materijalne, moralne, povijesne − teško se priznaju i još teže prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost  i uvećati tuđu. Za sve su svakome krivi ”drugi”. U prilikama koje su nastupile nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom imovine i korupcijom golemih razmjera, s  nečuvenom privatizacijom (”prihvatizacijom”, kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema − vara se onaj tko pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu jugoslavenske države, tako surovo razbijene.

Unatoč svemu moglo se, da je bilo više razbora, možda i sreće, izbjeći barem ono najgore što se dogodilo − toliko ljudskih žrtava. 

Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje se urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno ili povrati izgubljeno.

Vi se ne bojite, dakle, pozivati na bolju prošlost?

Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da ga se ne proglasi ”jugonostalgičarom”, izbjegavajući optužbe i osude kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem, osobito ako se poziva na neka  pozitivna prethodna iskustva i postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv ”regija”. Koja? Gdje je?

Čini se da je kultura ipak prostor gdje ćemo iskrenije komunicirati. Barem je to ono što smo si zadali kao jedan od ciljeva kada smo pokretali ovaj portal. To je ostala naša želja. Teža za ostvariti sada kada nas je napustio kolega Zdravko Zima.

Da, čuo sam to. Jako mi je žao. Ali silno vas podržavam. Ovaj je projekt, ovaj portal, od velike važnosti. Naime, u kulturi su, unatoč svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući nepotrebna ograničenja − saobraćati ili surađivati na civiliziran način, s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego − naprotiv −  potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava. Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u nacionalnim kulturama malih naroda. ”Naša će umjetnost biti nacionalna tek kad bude evropska”, upozoravao je i opominjao, davno već, Antun Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim južnoslavenskim sredinama. Krleža je svojedobno isticao primjere ”stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije, nego, tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i utjeha”. Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice. Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju?


Nije li  moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, germanskim, o srednjoeuropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama − a da se pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?

Apsolutno. Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima podčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc, Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić (Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi nobelovac, Čeh porijeklom), Sorkočević − iz albanske obitelji koja je prodavala Dubrovniku  sijerak: sorgo), itd. Gotovo zaboravljeni Harambašić je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica, među inim. Lista bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: ”Čim tko manje uči i zna, time je bjesniji Hrvat ili Srbin” (godine 1890).

Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam. 

Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite nacije ili države. U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u Beogradu Srpska akademija, u Ljubljani Slovenska. Hrvatsku je himnu uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački pjesnik Matija Ban − u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd, Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna ORJUNA (Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti, rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu veličala karađorđevićevsko žezlo.

Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države − važno bi bilo vidjeti sebe i svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to optužimo i osudimo drugoga. 

Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj nauk težak i bolan. Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama, stradanjima. Povijest i prošlost nas suočavaju s raznim iskustvima s kojima valja računati kad je riječ o nacijama i državama, vezama  i savezima  među njima: Česi i Slovaci su se mirno razišli premda ih je autoritet, neosporan  poput Havelovog, nastojao po svaku cijenu odvratiti od takve nakane; Rusi i Ukrajinci su sve dalji jedni drugima, danas ih najviše povezuje plin; Španjolci i Katalonci također se međusobno udaljuju − zajednička ih je država jedva zadržala u svojim granicama; u Belgiji Flamanci i Valonci s mukom uspijevaju formirati zajedničku vladu (kao i naši bosansksohercegovački Srbi, Hrvati i Bošnjaci); Škoti i Englezi odavno su na pragu razlaza, o kojem maštaju i brojni Velšani, kao i Irci; Crnogorci i Srbi su se neočekivano i naglo rastali, ne bez muke; Šveđani i Norvežani su to učinili poodavno, mirno i sabrano − u parlamentu su jedni brisali suze, drugi pak nazdravljali čašom šampanjca; Nijemci i Austrijanci su se podijelili dva puta u jednom stoljeću; frankofoni Québec ističe sve odlučnije svoju razliku spram anglofone Kanade; dio Lombardije, Padania, prijeti Italiji da će je napustiti. Ajme! U razdoblju višestruke krize koju danas živi i svijet, i Evropa, i Hrvatska − i ”regija” također, tj. naša južnoslavenska braća − taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući ga niti podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat − daj, Bože, da je doista posljednji.

Molim da se vratimo pitanju, odnosno značenju jugoslavenske ideje jer je ona bila različita.

U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati bili u najtješnjem odnosu. Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna sveslavenska  referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom nadahnuću. Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo državni okvir i težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga razdoblja. Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama AVNOJ-a i, nakon  drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje. Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti) poput makedonske, crnogorske,  muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka), kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova − da bi, nakon ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije bilo, na početku ili na kraju.

Postoji, kažete, jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude, oduševljenja i razočaranja. 

Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj. ”Jugonostalgija” je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako ti je otac Hrvat, a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj ”oca domovine” Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin, a majka Hrvatica? Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i opominje.

Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove sadržaje u uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj državi. Što vidite na horizontu?

Evropska unija, u koju je Hrvatska ušla nakon Slovenije, uklanja tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna mjerila i oblike kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i posebnost. Te riječi ne izgovaram kao utjehu ili opravdanje − tješiti se ne mogu, a pravdati ne želim. Jugoslavenska ideja često je zapisivana lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo može se upotrijebiti u evropskome sklopu  na bolji način nego što se to činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.

Mislim da se trebamo zapitati kakva je humanistička bilanca razdoblja koje je za nama. Čini se da je, unatoč svemu, skromna i ograničena, premda epoha nije oskudijevala ni projektima ni utopijama.

Uz brojna tehnička i znanstvena otkrića ili pothvate, povijest će vjerojatno uvrstiti među tekovine našega doba nova shvaćanja identiteta i individualnosti. Zajedno s njima istaknut će pravo na razliku i posebnost, kao i teškoće da se ono na prikladan i dostojan način potvrdi i ostvari. Praveći obračune s nama samima, makar nepotpune i privremene, pitamo se istodobno koje će od spomenutih tekovina ostati ili prevladati u vremenu koje je pred nama, u kakvu obliku i u kojoj će mjeri biti priznate ili prihvaćene. Problemi identiteta i individualnosti povezuju se obično s pravima pojedinca i zajednice, dužnostima građanina i društva. Shvaćanja razlike i posebnosti u izravnoj su vezi s tekovinama kulture i stupnjem njezina razvoja. Iznoseći razne sudove o tome, uputno je upozoriti na stanovite vrlo proširene predrasude.

Mislite li na one vezane uz značenja identiteta?

Da, ono ima više značenja − kao pojam, obilježje, izraz. Ne bismo smjeli rabiti ga u singularu onako i onoliko koliko se to obično čini. Drevna  je mudrost napominjala: idem, nec unum  (identično, ali ne jedno). Razvijene civilizacije posjeduju i gaje višestruke i složene identitete. To jednako vrijedi za pothvate koje one − te  civilizacije − ostvaruju, kao i za osobe ili djela koja ih nadahnjuju i očituju. Identiteti kulture − načini života, stavovi, stilovi − teško podnose svođenje bilo na općenitost, bilo na jednoobraznost. Povjesničar Fernand Braudel upozorio je svoje sljedbenike na to: ”Riječ identitet me na početku zavela, ali mi je potom godinama neprestano zadavala muke”. Pridjev ”identitaran” u mnogim je jezicima postao pogrdan.

Identiteti se, naučio sam iz povijesti vlastite obitelji i moje osobne, prema prilikama, stječu i nasljeđuju. Pripadnosti i opredjeljenja također…

Stavovi se na razne načine usvajaju ili odbacuju. Slobodan čovjek ili zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na to prisiljeni. Teže je nego što se obično misli uskladiti elemente koji određuju i oblikuju individualno i društveno biće, identificirati raznorodne posebnosti što ga tvore i karakteriziraju. S tim se suočavaju, u našim prilikama, nastojanja da se nadiđu stanovita protuslovlja: da se na odgovarajući način povežu i usklade komponente mediteranske, balkanske, srednjoevropske i evropske, primorske i kontinentalne, ravničarske i gorštačke, regionalne, nacionalne, etničke, vjerske, ruralne i urbane (na posljednjim predsjedničkim izborima u Hrvatskoj vidjeli smo, uz ostalo, suočenja  urbanih i ruralnih identiteta, suprotstavljanje jednih drugima). Posrijedi su, uza sve ostalo, različiti utjecaji povijesti, predaje, pamćenja, koji formiraju svijest, mentalitet, osobnost − samu kulturu. Postoje, naravno, zajednički nazivnici identifikacije, napose kad je riječ o nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, ali i u njima ima razlika koje se ne daju lako prevladati i o kojima valja voditi računa: Gradišćanski Hrvat u Austriji i Bunjevac iz Vojvodine obojica su Hrvati, ali ne na isti način. To vrijedi i za Srbina s Korduna i onog iz Sandžaka, Slovenca iz Istre i iz Koruške, Bošnjaka koji je, unatoč svemu i nakon svega, ostao u Beogradu ili pak prišao Zagrebu.

Svakodnevno susrećemo osobe koje same sebe smatraju sljedbenicima suvremenosti premda su ostale zatočene u prošlom vremenu, ”Europejce” koji su zapravo provincijalci s europskoga ruba, “građane svijeta” kojima su strani svjetski uzori. Civilna kultura u izvornom smislu te riječi, čini se, stječe se teže nego što se to obično pretpostavlja.

Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile, pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku, seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom razlikovati, bolje i više nego što se obično činili, posebnosti od vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili pak kako i zašto u danom slučaju nije. Poznate su nam gorke šale izrečene u vezi s tim: i ljudožderstvo je posebnost, rasizam i netrpeljivost također – valja se upitati jesu li to  istodobno i vrijednosti? ”Ništa ne učimo teže od slobodne upotrebe posebnog”, opominjao je, davno već, Hölderlin. Retorika starih i olinjalih ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivam demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod (jedne) nacije, vlastite. Ponavljam jer je potrebno, Matoš je hrabro zapisao: ”Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti nacionalna, kada bude evropska.”

Dijelovi nacionalne kulture pretvaraju se često u ideologiju nacije. Vidjeli smo to i u najvećim europskim kulturama, njemačkoj, španjolskoj i talijanskoj pod nacizmom i fašizmom, u ruskoj pod staljinizmom, u našim prilikama također pod raznim ideološkim plaštevima. 

Nacionalna kultura nema jednako značenje u svakom razdoblju. Ne mogu se poricati zasluge koje je stekla u povijesti. U današnjem svijetu, njezini se projekti razlikuju po tome koliko zadržavaju tradicionalne pojmove i kulture i nacije. Prije Francuske revolucije, u kojoj se začelo moderno shvaćanje nacionalnosti, postojale su, dakako, zajednice s manje ili više izraženim osobitostima: pučkim, etničkim, tradicijskim, povijesnim. Od renesanse do prosvjetiteljstva evropska je kultura preuzimala i širila univerzalne i kozmopolitske obrasce i težnje. Nacije s  vlastitom državom imale su više prilike da podupru svoju kulturu i priskrbe joj veću samostalnost nego one koje su bile uključene u tuđe države ili podložne njihovu ustrojstvu. O takvu položaju ovisile su slobode koju su se nudile i ostvarivale. Byron se udaljio od nacije i postao evropskim pjesnikom. Hugo je zagovarao ”evropsku nacionalnost”. Stendhal je nacionalni osjećaj proglasio ”protunaravnim”. Puškin ga je vidio kao jednu vrstu ”poroka”. Za poklonika ”čiste umjetnosti”, kakav bijaše jedan Gustave Flaubert, umjetničko djelo ”nema domovine”. I Marx je sanjao o radničkoj klasi bez domovine. Iskustva nisu dala za pravo ni jednom ni drugom. Umjetnička i politička avangarda mogle su se približiti jedna drugoj na sretniji način od onog koji im odredila povijest.

Koliko vrijedi nacionalna kultura?

Nacionalna kultura vrijedi u načelu onoliko koliko je doista kultura. Za samu naciju kojoj pripada i kojoj je namijenjena, može imati i posebna značenja, koja je ponekad teško odrediti izvan same nacionalnosti. I tu je posrijedi već spomenuta razlika između posebnosti i vrijednosti. Uočljive je težnja da se sva kultura nacije, ona koju je nacija sama proizvela i ona koju je usvojila, svede na nacionalnu kulturu ili pak da se identiteti kulture izvode isključivo iz nacionalnih identiteta. Tako ograničene kulture stvaraju jednako ograničena mjerila koja ih potvrđuju pred samim sobom. Nacionalizmi zaboravljaju upozorenja koja su im uputili najveći duhovi nacije. Nacionalna kultura ostaje, dakle, osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrđuje i izražava identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta. Njezine zadaće više nisu iste kao u vrijeme kad su se počinjale oblikovati nacionalne zajednice. Ona je dužna, ulazeći u međunarodne ”koalicije”, osloboditi  sebe samu od mita nacije i sablasti nacionalizma. Onoliko koliko to postiže potvrđuje vlastitu razinu i opravdava svoj poziv. Nacionalne kulture u današnjem svijetu suočene su s odgovarajućim alternativama, ponekad protuslovnim: između angažmana za nacionalnost i svijesti da takav angažman može podčiniti kulturu samoj naciji ili nacionalnoj državi, državnoj ideologiji ili ideologiji uopće.


Dakle, u jednome smo slični, nema dvojbe: vama nedostaje jugoslavenska, a meni latinoamerička kultura…

U višenacionalnoj i plurikulturnoj zemlji u kojoj smo živjeli i formirali se, koja se  raspala na tragičan način i koja se više ne može spojiti u zajedničku državu, stekli smo iskustva koja u ovakvoj prilici ne bismo smjeli prešutjeti. Vidjeli smo, uz sve ostalo, kako se prostori nacionalne kulture guše u ideologijama nacije. Na djelu smo zatekli i nemalen broj djelatnika kulture: umjesto da podržavaju civilizacijska rješenja, pristali su na hajke nacionalizma ili kumovali pljačkama. Nisu izostavili ni ditirambi vođama koji snose manje ili veće krivice za ratna stradanja i poratnu bijedu. O tome sam dosta pisao. Tako sam shvaćao svoj dug prema hrvatskoj kulturi i kulturi uopće.

Jugoslavije nema i neće je biti. Što onda?

Zajednička država nije jedini preduvjet za suradnju s drugim narodima, bližim i daljim, napose s onima s kojima je bila povezana naša sudbina, jezik, povijest. Propusnost granica i razmjena dobara, materijalnih i duhovnih, susreti ljudi i dodiri kultura, protok ideja i prenošenje iskustava, suočavanje stvaralaca i njihovih djela, postali su kriterijima suvremene civilizacije. Oni ničim ne umanjuju identitete i ne ugrožavaju samostalnost nacija. Tko ih ne umije prepoznati i ne želi prihvatiti osuđen je da ponovo živi prošlost, njezin lošiji dio. “Sudari civilizacija” nisu, na žalost, utopija. Vidjeli smo kako predrasude mogu ovladavati rasuđivanjem. Kako samosažaljenje zatomljuje suosjećanje među ljudima. Kako nacionalnost postaje važnijom od humanosti. Golem posao očekuje nacionalne kulture na ovim prostorima. To više što nam je inteligencija podijeljena i prorijeđena. Mnogo mladih i sposobnih otišlo je na sve strane svijeta. Premalo prilika ostaje za one koji nisu mogli ili željeli otići. Mi stariji teško se rješavamo zabluda i nerado priznajemo neuspjehe. Čekaju nas, svakoga ponaosob, obračuni s naslijeđem i pamćenjem, s prošlošću koja nam se ponekad čini neprolaznom. S nama samim, takvim kakvim jesmo. Ne smijemo još jednom dopustiti da ”mit i pobjeda nad mitom” poistovjete jedno s drugim. Na to je upozoravao stari Krleža. Želio sam da se, i ovako, makar skromno, ali glasno, njegov glas čuje na kraju našega razgovora.

Hvala vam.

Ja sam vam prijatelj. Ja vas neću iznevjeriti.

Znam. 




autograf.hr     11.siječnja 2014.

COMMENTS

Naziv

"Oslobođenje",1,2016. fotografije/kolovoz,1,4:5-11,1,Adam Zagajewski,1,Agencije,1,Agniezska Žuchowska - Arendt,1,Ai Weiwei,1,Al Jazeera,1,Alan Pejković,1,Albert Camus,1,Aleksa Golijanin,1,Aleksandar Genis,1,Aleksandar Roknić,1,Aleksandar Tišma,1,Alem Ćurin,1,Alen Brabec,1,Aleš Debeljak,2,Alexander Kluge,1,Almin Kaplan,4,Amer Bahtijar,1,Amer Tikveša,1,Amila Kahrović Posavljak,1,Amir Or,1,Amos Oz,1,Ana Ahmatova,2,Ana Radonja,1,Andres Neuman,1,Andrijana Kos Lajtman,7,Anton Pavlovič Čehov,1,Antun Branko Šimić,1,Anya Migdal,1,Bela Hamvaš,2,Bela Tarr,1,Bertolt Brecht,4,Biblijski citat,1,Biljana Srbljanović,4,Bilješka,5,Biserka Rajčić,3,Blago Vukadin,1,Boba Đuderija,1,Bogdan Bogdanović,2,Bojan Munjin,1,Bojan Savić Ostojić,1,Bookstan II 2017,1,Borges,4,Boris Buden,4,Boris Dežulović,2,Boris Dubin,1,Boris Perić,1,Borislav Pekić,1,Borislav Veselinović,1,Borka Pavićević,1,Boro Drašković,1,Božo Koprivica,3,Branimir Živojinović,1,Branimira Lazanin,1,Branislav Jakovljević,2,Branislav Petrović,1,Branko Ćopić,1,Branko Kukić,1,Branko Rakočević,1,Bruno Schulz,1,BUKA,1,Burkhard Bilger,1,Caravaggio,1,Charles Simic,6,Chris Hedges,1,citati,1,Claude Lévi-Strauss,1,Cornelia Vismann,1,crtež,1,Damjan Rajačić,1,Dan Pagis,1,Danica i Haim Moreno,1,Daniil Ivanovič Juvačov Harms,1,Danijel Dragojević,1,Danilo Kiš,10,Dara Sekulić,1,Dario Džamonja,1,Darko Alfirević,1,Darko Cvijetić,254,Darko Cvijetić. Agnieszka Zuchovska Arent,1,Darko Desnica,4,Darko Pejanović,1,Daša Drndić,1,David Albahari,5,Davor Beganović,1,Davor Ivankovac,1,Davor Konjikušić,1,Dejan Kožul,1,Dejan Mihailović,1,Deklaracija o zajedničkom jeziku,1,Dietrich Bonhoeffer,1,Dijala Hasanbegović,1,Dnevnik,8,Dobrivoje Ilić,1,Dobroslav Silobrčić,1,Dominique-Antoine Grisoni,1,Dragan Bajić,1,Dragan Bursać,1,Dragan Markovina,1,Dragan Radovančević,3,Drago Pilsel,1,drama,2,Dubravka Stojanović,1,Dubravka Ugrešić,4,Duško Radović,1,Dževad Karahasan,2,Đorđe Bilbija,2,Đorđe Krajišnik,4,Đorđe Tomić,1,Edmond Jabes,1,Eduard Šire,1,Edvard Kocbek,1,Elis Bektaš,4,Elvedin Nezirović,1,Elvir Padalović,1,Emil Cioran,8,Emmanuel Levinas,1,Epitaf,1,Ernst Jünger,2,esej,148,Fahredin Shehu,1,festival,2,Filip David,2,fotografije,1,fra Drago Bojić,1,Francis Roberts,1,Frank Wedekind,1,Franz Kafka,4,Friedrich Nietzche,1,Furio Colombo,1,Genadij Nikolajevič Ajgi,1,Georg Trakl,1,George Orwel,1,Georgi Gospodinov,1,Géza Röhrig,1,Gianni Vattimo,1,Gilles Deleuze,1,Giorgio Agamben,7,Giorgio Manganelli,1,Goran Milaković,2,Goran Stefanovski,1,gostovanje pozorišta,4,govor,2,Gustaw Herling-Grudzinski,1,Hajdu Tamas,1,Hanna Leitgeb,1,Hannah Arendt,2,Hans Magnus Enzensberger,1,Hassan Blasim,1,Heiner Goebbels,1,Helen Levitt,1,Herbert Marcuse,1,Igor Buljan,1,Igor Mandić,1,Igor Motl,3,Igor Štiks,1,Igre u Jajcu 2017.,1,Ihab Hassan,1,Ilma Rakusa,2,IN MEMORIAM,7,Intervju,54,Ivan Čolović,2,Ivan Lovrenović,4,Ivan Milenković,1,Ivana Vuletić,1,Ivica Pavlović,1,Ivo Kara-Pešić,1,Jack Kerouac,1,Jacques Derrida,2,Jagoda Nikačević,1,Jakob Augstein,1,Jaroslav Pecnik,1,Jasmin Agić,1,Jasna Tkalec,1,Jelena Kovačić,1,Jelena Topić,1,Jona,1,Jorge Luis Borges,2,Josif Brodski,1,Josip Osti,1,Josip Vaništa. Patricia Kiš,1,Jovan Ćirilov,1,Jovica Aćin,3,Jugoslava Ilanković,1,Julija Kristeva,1,Julio Cortazar,1,Katja Kuštrin,2,Kim Cuculić,1,Knjige,1,književna večer,1,Kokan Mladenović,1,Komentar,1,kratka priča,3,kratke priče,6,kratki intervju,1,kritika,4,Krzysztof Warlikowski,1,Ksenija Banović Ksenija Marković,1,Ladislav Tomičić,1,Laibach,1,Lajoš Kesegi,1,Larisa Softić Gasal,1,Laurence Winram,1,Leonid Šejka,2,Ludwig Wittgenstein,1,Ljubiša Rajić,1,Ljubiša Vujošević,1,Maja Abadžija,1,Maja Isović,2,MALI EKSHUMATORSKI ESEJI,1,mali esej,16,Marcel Duchamp,1,Marija Mitrović,1,marijan cipra,1,Marin Gligo,1,Marina Dumovo,1,Mario Franz,1,Mario Kopić,46,Marjan Grakalić,1,Marko Misirača,1,Marko Stojkić,1,Marko Tomaš,1,Marko Veličković,1,Marko Vešović,2,Martin Heidegger,3,Massimo Cacciarri,1,Max Frisch,1,međunarodna poruka,1,Mensur Ćatić,2,Mia Njavro,1,Mihail Šiškin,1,Mijat Lakićević,1,Mikloš Radnoti,1,Milan Kundera,1,Milan Milišić,1,Milan Vukomanović,1,Milan Zagorac,1,Mile Stojić,2,Milica Rašić,1,Milo Rau,1,Miloš Bajović Ilić,1,Miloš Crnjanski,2,Miloš Vasić,1,Milovan Đilas,1,Miljenko Jergović,6,Mini esej,32,Miodrag Živanović,1,Mirjana Božin,1,Mirjana Stančić,1,Mirko Đorđević,2,Mirko Kovač,3,Miroslav Krleža,3,Miroslav Marković,1,Mirza Puljić,1,Mišo Mirković,6,Mišo Mirković foto,10,Mladen Bićanić,1,Mladen Blažević,2,Mladen Stilinović,1,Momčilo Đorgović,1,Naser Šećerović,1,Natalija Miletić,1,Nataša Gvozdenović,1,Neda Radulović- Viswanatha,1,nekrolog,1,Nemanja Čađo,1,Nenad Milošević,1,Nenad Obradović,5,Nenad Tanović,1,Nenad Vasiljević,1,Nenad Veličković,2,Nenad Živković,1,Nepoznati spavač,1,Nermina Omerbegović,1,Nikola Kuridža,1,Nikola Kuzanski,1,Nikola Vukolić,1,Nikola Živanović,1,Nikolaj Berđajev,1,Nikolina Židek,1,NOVA KNJIGA,1,novela,1,Novica Milić,2,Novica Tadić,1,obavijest,1,odlomak romana,9,odlomci,6,Oliver Frljić,8,Osip Mandeljštam,2,Otto Pöggeler,1,Otto Weininger,1,Paolo Magelli,2,Paul Celan,3,Paul Klee,1,Paul Valery,1,Petar Gudelj,2,Petar Matović,1,Petar Vujičić,1,Peter Esterhazi,1,Peter Semolič,3,Peter Semolič. prijevod,4,Peter Sloterdijk,3,Pier Paolo Pasolini,2,pisma,5,pismo,1,pjesma,1,Plakat,1,Poezija,265,poezija prevod,1,potpisnici,1,Pozorišna kritika,1,Pozorišne Igre u Jajcu,1,Pozorište Prijedor,4,predavanje,1,Predrag Finci,2,Predrag Matvejević,2,Predrag Nikolić,1,Predstava,2,Prepiska,1,priča,37,Prijevod,12,prijevod govora,1,prikaz knjige,2,prikaz predstave,3,Primo Levi,1,Protest,1,Proza,2,Radimir Sovilj,1,Radiša Cvetković,1,Radmila Smiljanić,1,Radomir Konstantinović,2,Rastislav Dinić,1,Raša Todosijević,3,razgovor,4,Refik Hodžić,1,Renate Lachmann,1,Robert Bagarić,1,Roger Angell,1,Roland Barthes,2,Roland Jaccard,1,Roland Quelven,1,Saida Mustajbegović,2,Sándor Márai,1,Saša Jelenković. poezija,1,Saša Paunović,1,Sava Babić,3,Seida Beganović,3,Semezdin Mehmedinović,4,Senadin Musabegović,1,senka marić,1,Sesil Vajsbrot,1,Shosana Felman,1,Sibela Hasković,1,Siegfried Lenz,1,Sigmund Freud,1,Sinan Gudžević,1,Siniša Tucić,1,sjećanje,2,Slavenka Drakulić,1,Slavica Miletić,3,Slavoj Žižek,1,Slobodan Glumac,1,Slobodan Šnajder,1,Slobodan Tišma,1,SLOVO GORČINA,1,Sonja Ćirić,3,Sonja Savić,1,Srđa Popović,1,Srđan Tešin,1,Sreten Ugričić,3,Srpko Leštarić,1,stećak,2,Stevo Basara,1,Stojan Subotin,1,Susan Sontag,1,Sven Milekić,1,Svetislav Basara,2,Svetlana Aleksijevič,1,Šagal,1,Tadeusz Różewicz,1,Tamara Kaliterna,1,Tamara Nablocka,1,Tamara Nikčević,2,Tatyana Tolstaya,1,Tea Benčić Rimay,1,Teatar,1,Teatron,1,The New York Times. Žarka Radoja,1,Thomas Bernhard,10,Thomas Ostermeier,1,Tomaž Šalamun,2,Tomislav Čadež,1,Tomislav Dretar,2,Tonko Maroević,1,Tony Judt,1,Umberto Eco,2,Urbán András,1,Vanda Mikšić,1,Vanesa Mok/Anđelko Šubić,1,Varlam Šalamov,3,Vera Pejovič,3,Veronika Bauer,1,Video,10,Viktor Ivančić,3,Viktor Jerofejev,1,Viktoria Radicz,2,Vincent Van Gogh,1,Višnja Machido,1,Vladan Kosorić,2,Vladimir Arsenić,1,Vladimir Arsenijević,1,Vladimir Gligorov Ljubica Strnčević,1,Vladimir Milić,2,Vladimir Pištalo,3,Vladimir Vanja Vlačina,1,Vladislav Kušan,1,vojislav despotov,1,Vojislav Pejović,1,Vojo Šindolić,1,Vujica Rešin Tucić,1,Vuk Perišić,3,Walter Benjamin,1,Wisława Szymborska,1,Wolfgang Borchert,1,Wroclaw,1,Zadie Smith,1,zapis,1,zavičaj,1,Zbigniew Herbert,3,zen,1,ZKM,1,Zlatko Jelisavac,2,Zoran Vuković,2,Zygmund Bauman,1,Žarko Milenić,1,Žarko Paić,1,Željko Grahovac,2,Živojin Pavlović,1,
ltr
item
HYPOMNEMATA: Nacionalnost postaje važnijom od humanosti, Predrag Matvejević
Nacionalnost postaje važnijom od humanosti, Predrag Matvejević
https://images-blogger-opensocial.googleusercontent.com/gadgets/proxy?url=http%3A%2F%2Fwww.autograf.hr%2Fcms%2Fwp-content%2Fuploads%2F2014%2F01%2FPredrag-Matvejevic-VER-by-Josip-%25C5%25A0tilinovi%25C4%2587-200x300.jpg&container=blogger&gadget=a&rewriteMime=image%2F*
HYPOMNEMATA
https://darkocvijetic.blogspot.com/2014/01/nacionalnost-postaje-vaznijom-od.html
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/
https://darkocvijetic.blogspot.com/2014/01/nacionalnost-postaje-vaznijom-od.html
true
2899971294992767471
UTF-8
Svi članci su učitani Nije pronađen nijedan članak VIDI SVE Pročitaj više Odgovori Prekini odgovor Obriši By Početna STRANICE ČLANCI Vidi sve Preporučeni članci OZNAKA ARHIVA PRETRAGA SVI ČLANCI Nije pronađen nijedan članak koji odgovara upitu Vrati se natrag Nedjelja Ponedjeljak Utorak Srijeda Četvrtak Petak Subota Ned Pon Uto Sre Čet Pet Sub Siječanj Veljača Ožujak Travanj Svibanj Lipanj Srpanj Kolovoz Rujan Listopad Studeni Prosinac Sij Velj Ožu Tra Svi Lip Srp Kol Ruj Lis Stu Pro just now 1 minutu prije $$1$$ minuta prije 1 čas prije $$1$$ sati prije Juče $$1$$ dana prije $$1$$ tjedana prije više od 5 tjedana prije Sljedbenici Slijedi THIS CONTENT IS PREMIUM Please share to unlock Copy All Code Select All Code All codes were copied to your clipboard Can not copy the codes / texts, please press [CTRL]+[C] (or CMD+C with Mac) to copy