Razgovarao : Drago Pilsel
Predrag Matvejević rođen je 1932. godine u Mostaru, gdje je pohađao
osnovnu i srednju školu. Studij romanistike započeo je u Sarajevu, a
završio u Zagrebu. Doktorirao je 1967. na Sorbonni (iz komparativne
književnosti i estetike), gdje je također obranio habilitaciju za
redovnu profesuru (1994). Predavao je francusku književnost na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1959-1991). Godine 1991. odlučio je
emigrirati i nastanio se najprije u Francuskoj, zatim u Italiji. Na
Novoj Sorbonni (Paris III) predavao je na Odsjeku za opću i komparativnu
književnost. Od 1994. do 2008. bio je redovni profesor na slavistici
rimskog Sveučilišta La Sapienza. Predavao je kao visiting profesor
na raznim sveučilištima: New York University (1982), Ecole des langues
orientales (1991), Université catholique de Louvain (2000), Collège de
France (1997). Sveučilište u Perpignanu, u povodu šestote obljetnice
svoga postojanja, dalo mu je doktorat honoris causa, koji je
također dobio na sveučilištima u Genovi, Trstu, na Korzici i u rodnom
gradu Mostaru. Najtiražniji je živući pisac iz ovih krajeva. Objavio je
knjige:
Sartre (esej, 1965), Razgovori s Krležom (1969, 1971, 1974, 1979, 1982, 1987, 2011), Prema novom kulturnom stvaralaštvu (1975, 1977), Književnost i njezina društvena funkcija (1977), Te vjetrenjače (1977, 1978), Jugoslavenstvo danas (1982, 1986, 2003), Otvorena pisma ( 1985, 1986), Mediteranski brevijar (1987, 1990, 1991, 1993,2005, 2007), Istočni epistolar (1995), Gospodari rata i mira (s V. Stevanovićem i Z. Dizdarevićem, 2000, 200l), Druga Venecija (2002, 2003), Kruh naš (2009). Na francuskom jeziku napisao je knjige: Pour une poétique de l’événement (préface de J.-M. Palmier, Pariz, 1979), Le monde ”ex” - Confessions (postface de Robet Bréchon, Pariz 1966), La Méditerranée et l’Europe – Leçons au Collège de France (Pariz, 1998), Les Seigneurs de la guerre (sous la direction de P. Matvejevitch, Paris, 1999), L’Ile-Méditerranée (Pariz, 2000).
U Francuskoj su također izišli prijevodi Matvejevićevih knjiga:
Bréviaire méditerranéen (predgovor Claudio Magris, pogovor de Robert Bréchon, Pariz 1992), Epistolaire de l’autre Europe (Pariz,1993), Entre asile et exil (Pariz 1955). U Italiji su prevođena djela koja su izišla na francuskom i drugim jezicima te, napose, knjige: Il diario di una guerra (s prologom Czeslawa Milosza i epilogom Josifa Brodskog, Napulj, 1995), Fra asilo ed esilio (predgovor Riccardo Picchio, Rim, 1977), Sul Danubio – 2000-2001 (Rim, 1001), “L’Altra Venezia“ (2003, 2008, 2012), Compendio d’irriverenza (interviste
curate da Sergej Roić, prefazione di Rossana Rossanda, Lugano, 2001). U
Hrvatskoj je dobio godine 2011. nagradu ”Kiklop” za životno djelo.
Međunarodni žiri Gariwo dodijelio mu je nagradu Duško Kondor ”za
građansku hrabrost”. Mediteranski brevijar izišao je na više od
dvadeset jezika. Dobio je u Parizu ”Nagradu za najbolju stranu knjigu
1993”, u Ženevi ”Europsku nagradu Charles Veillon”, u Italiji, među
ostalim, nagrade ”Malaparte”, ”Boccaccio”, ”Silone”, ”Marinità” i
”Obiettivo Europa”. ”Druga Venecija” dobila je jedno od najvećih
talijanskih priznanja: nagradu ”Strega europeo.”
Zašto sam sve to naveo?
Zato što postoje ljudi koji su kadri sebi dati pravo da mogu
Matvejevića zabranjivati, cenzurirati, omalovažavati.
Prepoznat će se.
Gospodine Matvejeviću, jeste li vi jugonostalgičar i trebamo li se plašiti jugoslavenske ideje?
Jugoslavenska ideja bila je nekoć Južnim Slavenima putokaz u
povijesti, ponekad i luč koja je sjala u tami. Rađala se, razvijala i
propadala na različite načine, kao kulturna, politička ili državotvorna
ideja. Nosila je u sebi nadu da ćemo zajedno biti slobodniji,
samostalniji i jači nego što smo bili pod tuđinom. Raspad Jugoslavije,
način na koji se odigrao i posljedice koje je ostavio, potisnuo je tu
ideju na rub prošlosti. Sačuvala se ipak u pamćenju dobrog dijela
građana. Nisu rijetki oni koji danas priznaju da smo u Jugoslaviji
živjeli bolje. U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošloga stoljeća
životni standard bio je prilično visok, nezaposlenost zanemariva,
socijalno osiguranje prošireno, mirovine zajamčene, školstvo besplatno,
zdravstvo dostupno. Živjelo se, unatoč raznim ograničenjima,
dostojanstvenije nego u zemljama Istočne Evrope, koje su stenjale pod
totalitarnim režimima, obilježenim staljinizmom. Iz godine u godinu
osjećao se napredak, ulijevao je stanovito povjerenje, ohrabrivao. U
umjetničkom stvaranju bili su mogući razni izbori i različita
opredjeljenja. Neki su sadržaji smatrani nepoželjnima, ali se najčešće
nalazilo načina da se izbjegne ili nadmudri politička cenzura. Broj
zabranjenih tema s vremenom se smanjivao i ograničavao. Kažnjavani su
prije svega kritičari režima i ideologije na koju se oslanjao. Većina
stvaralaca bila je donekle zaštićena u materijalnom pogledu, dio ih je
bio podržan od ustanova i komisija koje su pod stanovitim uvjetima, ne
previše zahtijevnim, podupirale suradnju i pružale pomoć. Da, žao mi je
što se danas toliko lošije živi i što toliko ljudi oko nas pati, i tone u
siromaštvo. Nakon sukoba i obračuna koji su dugo tinjali da bi izbili
na površinu početkom devedesetih godina, Jugoslavija je propala, po
svemu sudeći nepovratno.
Dakle, nema straha od nove Jugoslavije?
Zasnovati novu, zajedničku državu Južnih Slavena − takav pothvat
izgleda danas nemoguć i neostvariv. Krivice za ono što se dogodilo −
materijalne, moralne, povijesne − teško se priznaju i još teže
prihvaćaju. Svaka strana nastoji umanjiti svoju odgovornost i uvećati
tuđu. Za sve su svakome krivi ”drugi”. U prilikama koje su nastupile
nakon raspada Jugoslavije, suočeni smo, na raznim stranama, s pljačkom
imovine i korupcijom golemih razmjera, s nečuvenom privatizacijom
(”prihvatizacijom”, kaže dosjetka), s dugovima za koje nema pokrića, s
nezaposlenošću koja je svakim danom veća i sve više pogađa osobito mlađi
naraštaj. Pritom je očito da povratka natrag nema − vara se onaj tko
pomisli da bi oštrina izrečenih sudova nosila u sebi poziv na obnovu
jugoslavenske države, tako surovo razbijene.
Unatoč svemu moglo se, da je bilo više razbora, možda i sreće,
izbjeći barem ono najgore što se dogodilo − toliko ljudskih žrtava.
Temelji su popustili, zidovi popucali, krov propao, zdanje se
urušilo. Samo žaljenje što je tome tako nije dovoljno da obnovi uništeno
ili povrati izgubljeno.
Vi se ne bojite, dakle, pozivati na bolju prošlost?
Danas se malo tko javno poziva na jugoslavensko iskustvo iz straha da
ga se ne proglasi ”jugonostalgičarom”, izbjegavajući optužbe i osude
kojima se služi najzagriženiji dio nacionalizma. Kritički pogled u
prošlost i povijest malo tko dočekuje s razumijevanjem i povjerenjem,
osobito ako se poziva na neka pozitivna prethodna iskustva i
postignuća. Umjesto imena Jugoslavija sve češće čujemo magloviti naziv
”regija”. Koja? Gdje je?
Čini se da je kultura ipak prostor gdje ćemo iskrenije
komunicirati. Barem je to ono što smo si zadali kao jedan od ciljeva
kada smo pokretali ovaj portal. To je ostala naša želja. Teža za
ostvariti sada kada nas je napustio kolega Zdravko Zima.
Da, čuo sam to. Jako mi je žao. Ali silno vas podržavam. Ovaj je
projekt, ovaj portal, od velike važnosti. Naime, u kulturi su, unatoč
svemu, uočljivi stanoviti pokušaji, rijetki i bojažljivi, koji pokazuju
da bi se moglo – prihvaćajući nove državne granice i prevladavajući
nepotrebna ograničenja − saobraćati ili surađivati na civiliziran način,
s uzajamnom korišću za svakoga ponaosob. Moguće su razmjene i doticaji
koji ne dovode u pitanje ničije identitete i posebnosti, nego − naprotiv
− potiču plodonosan protok ideja i obogaćujuću razmjenu iskustava.
Takve je težnje nužno osloboditi predrasuda kakve su često uvriježene u
nacionalnim kulturama malih naroda. ”Naša će umjetnost biti nacionalna
tek kad bude evropska”, upozoravao je i opominjao, davno već, Antun
Gustav Matoš. Tako su mislili i drugi, valjani stvaraoci u raznim
južnoslavenskim sredinama. Krleža je svojedobno isticao primjere
”stalnog i tvrdoglavog uspona i porasta kulturne južnoslavenske
svijesti, koja nije ograničena na pojedine regije ili provincije, nego,
tinjajući pod zulumom stvarnosti čitavom zemljom uzduž i poprijeko i ne
ugasivši se ni za trenutak, svijetli kao jedina moralna svjetlost i
utjeha”. Ti su redci napisani davno prije krize jugoslavenske zajednice.
Moramo li doista poricati ili prikrivati postojanje takvih stavova samo zato da bismo zadovoljili ostarjelu nacionalnu ideologiju?
Nije li moguće govoriti o južnoslavenskim kulturama i njihovim
vezama kao što se govori, primjerice, o nordijskim, germanskim, o
srednjoeuropskim ili latinoameričkim kulturama i literaturama − a da se
pritom ni jednoj od njih ne oduzima ni najmanji dio njezine posebnosti?
Apsolutno. Malo je koja kultura poput hrvatske, posebice u uvjetima
podčinjenosti kakvi su joj bili nametnuti u prošlosti, otvorila svoje
prostore onima koji su joj prilazili i nalazili mjesta u njoj kao
glasnici dobre volje i neimari kulturnog razvoja: imena stranoga
porijekla nose Strossmayer, Šenoa, Gaj, Demeter, Štoos, Vraz, Zajc,
Lisinski, Šulek, Bukovac (prezivao se zapravo Faggione), Medulić
(Mendola), Papandopulo, Gavella, Ružička (naš prvi nobelovac, Čeh
porijeklom), Sorkočević − iz albanske obitelji koja je prodavala
Dubrovniku sijerak: sorgo), itd. Gotovo zaboravljeni Harambašić
je srpskoga roda, kao i Tesla, Preradović ili Desnica, među inim. Lista
bi se lako dala produžiti i upotpuniti, ona sama po sebi obvezuje jednom
vrstom, moglo bi se reći, ekumenske otvorenosti, koju u
hrvatskoj kulturi ističu i potvrđuju spomenuti predstavnici. Svaki od
njih stoji nasuprot onim shvaćanjima koja se ne uspijevaju osloboditi
jalovog samoljublja i provincijalne uskogrudnosti. Davno je to shvatio
Vatroslav Jagić i povjerio Franji Račkome: ”Čim tko manje uči i zna,
time je bjesniji Hrvat ili Srbin” (godine 1890).
Oni koji su uvijek spremni optužiti druge za sve što nije išlo s
Jugoslavijom ili bez nje te što je stvarno otišlo naopako, morali bi
priznati i to da je jugoslavenskoj ideji otvorio put hrvatski ilirizam.
Priznati stanovite činjenice koje je potvrdila povijest ne znači ni u
kojem slučaju izdati svoju pripadnost, niti pak odricati se vlastite
nacije ili države. U Zagrebu je osnovana Jugoslavenska akademija, u
Beogradu Srpska akademija, u Ljubljani Slovenska. Hrvatsku je himnu
uglazbio Josip Runjanin, Srbin iz Hrvatske. Ustoličenje bana Jeličića
obavio je srpsko-pravoslavni patrijarh Rajačić. Riječ Jugoslavija skovao
je polovicom devetnaestog stoljeća gotovo zaboravljeni dubrovački
pjesnik Matija Ban − u poslanici koju je iz Dubrovnika uputio u Beograd,
Aleksandru Karađorđeviću. Ideja ujediniteljskog Piemonta nije bila
strana obrazovanom dijelu hrvatske inteligencije. I nesretna ORJUNA
(Organizacija jugoslavenskih nacionalista), kojom se ne možemo podičiti,
rodila se u našim krajevima, napose dalmatinskim, da bi u svom zanosu
veličala karađorđevićevsko žezlo.
Stanovite zablude u vezi s jugoslavenskim zajedništvom prisutne su
manjim ili većim dijelom na raznim stranama bivše nam države − važno bi
bilo vidjeti sebe i svoj udio u dobru i zlu prije nego što za to
optužimo i osudimo drugoga.
Pokazalo se na djelu i u naravi kako je taj nauk težak i bolan.
Dodajmo tome da je Srbija, posjedujući vlastitu državu prije
južnoslavenskoga ujedinjenja, imala posve drukčiji put nego Hrvati ili
Slovenci te da je za nj platila visoku cijenu, ulog u žrtvama, patnjama,
stradanjima. Povijest i prošlost nas suočavaju s raznim iskustvima s
kojima valja računati kad je riječ o nacijama i državama, vezama i
savezima među njima: Česi i Slovaci su se mirno razišli premda ih je
autoritet, neosporan poput Havelovog, nastojao po svaku cijenu
odvratiti od takve nakane; Rusi i Ukrajinci su sve dalji jedni drugima,
danas ih najviše povezuje plin; Španjolci i Katalonci također se
međusobno udaljuju − zajednička ih je država jedva zadržala u svojim
granicama; u Belgiji Flamanci i Valonci s mukom uspijevaju formirati
zajedničku vladu (kao i naši bosansksohercegovački Srbi, Hrvati i
Bošnjaci); Škoti i Englezi odavno su na pragu razlaza, o kojem maštaju i
brojni Velšani, kao i Irci; Crnogorci i Srbi su se neočekivano i naglo
rastali, ne bez muke; Šveđani i Norvežani su to učinili poodavno, mirno i
sabrano − u parlamentu su jedni brisali suze, drugi pak nazdravljali
čašom šampanjca; Nijemci i Austrijanci su se podijelili dva puta u
jednom stoljeću; frankofoni Québec ističe sve odlučnije svoju razliku
spram anglofone Kanade; dio Lombardije, Padania, prijeti Italiji da će
je napustiti. Ajme! U razdoblju višestruke krize koju danas živi i
svijet, i Evropa, i Hrvatska − i ”regija” također, tj. naša
južnoslavenska braća − taj fenomen valja uzeti u obzir ne precjenjujući
ga niti podcjenjujući, dajući mu značenje i pridajući važnost kakvu
zaslužuje. Nužno je suočiti se i s perspektivama moderniteta, traženjima
vlastitoga mjesta i smisla u njemu. To smo vjerojatno propustili prije
suludog stupanja u ovaj naš posljednji rat − daj, Bože, da je doista
posljednji.
Molim da se vratimo pitanju, odnosno značenju jugoslavenske ideje jer je ona bila različita.
U devetnaestom stoljeću i na početku dvadesetoga, ono se oslanjalo na
slavenstvo uopće, posebice na ideje ponikle u Pragu s kojima su Hrvati
bili u najtješnjem odnosu. Rusija je, prije oktobra 1917, više povijesna
sveslavenska referenca nego stvarni uzor, usprkos križanićevskom
nadahnuću. Nakon ujedinjenja, jugoslavenstvo je dobilo državni okvir i
težilo da se potvrdi ideologijom kojoj nije bio u svemu stran
integralizam. Atentat na Radića u Beogradu i na kralja Aleksandra u
Marseilleu duboko su uzdrmali krhku zajednicu, koja će se raspasti u
Drugom svjetskom ratu, ostavivši za sobom tragičnu memoriju iz toga
razdoblja. Otpor fašizmu, obračun s ustaštvom i četništvom, donosi na
povijesnu scenu jedno drukčije jugoslavenstvo, potvrđeno odlukama
AVNOJ-a i, nakon drugoga svjetskog rata, federativnim ustrojem zemlje.
Ono je kao zajednički stav, pripomoglo našem raskidu sa Staljinom i
Sovjetskim savezom. Pridonijelo je da se priznaju pojedine nacije (narodnosti)
poput makedonske, crnogorske, muslimanske u Bosni (danas Bošnjaka),
kao i raznih manjina među kojima i one albanske s Kosova − da bi, nakon
ponovnih sukoba i progona, došlo i do ustanovljenja srpske manjine u
Hrvatskoj. Očito je da u svakom od spomenutih razdoblja jugoslavenstvo
nema isto značenje i pogrešno je poistovjećivati ga s onim što je prije
bilo, na početku ili na kraju.
Postoji, kažete, jugoslavenstvo koje ne mora biti ni državnost ni
nacionalnost, koje ne zaboravlja i ne briše zajednički dio prošlosti i
povijesti u kojima su naraštaji dijelili ideje i ideale, nade i zablude,
oduševljenja i razočaranja.
Južnoslavenski i jugoslavenski stavovi bivali su, uz ostalo, osloncem
našega razvitka, jamstvom opstanka. To više nije slučaj.
”Jugonostalgija” je danas najviše prisutna u njedrima manjih naroda
bivše Jugoslavije i potomaka različita nacionalnog porijekla: što si ako
ti je otac Hrvat, a majka Srpkinja, kao što je to bio slučaj ”oca
domovine” Ante Starčevića, koji se natjecao za nastavnika u srpskoj
gimnaziji u Zagrebu. Ili obrnuto, kad je otac Srbin, a majka Hrvatica?
Moraš li se odricati polovice sebe samoga? Žao mi je kad vidim kako se
moji prijatelji, pripadnici stare i nove srpske manjine, ne osjećaju
dobro u suočavanju sa stanovitim izrazima nacionalizma koji ih okružuje i
opominje.
Povijesna kriza koju proživljavamo nije kadra ponuditi nove
sadržaje u uzajamnim odnosima naroda koji su do jučer bili u istoj
državi. Što vidite na horizontu?
Evropska unija, u koju je Hrvatska ušla nakon Slovenije, uklanja
tvrdu granicu među svojim članicama, potiče ih da potraže prikladna
mjerila i oblike kulturne, političke i ekonomske suradnje. Takve veze
nemaju gotovo ništa zajedničkog s preživjelim oblicima unitarizma i
asimilacije, kojima ideolozi plaše ili ohrabruju svoju klijentelu. Pruži
li nam se sreća da se zajedno s drugim južnoslavenskim zemljama nađemo u
takvu savezu, mogli bismo imati, uza sve što smo već prije stekli, i
nešto više i bolje od toga: suvremeniju i značajniju vezu sa svijetom i
pozitivnim svjetskim tekovinama, koja ne umanjuje samostalnost i
posebnost. Te riječi ne izgovaram kao utjehu ili opravdanje − tješiti se
ne mogu, a pravdati ne želim. Jugoslavenska ideja često je zapisivana
lošim rukopisom na stranicama naše povijesti. Ono što je od nje ostalo
može se upotrijebiti u evropskome sklopu na bolji način nego što se to
činilo. Jugoslavija je u svoje doba zaslužila međunarodno priznanje
zahvaljujući borbi protiv fašizma, otporu staljinizmu, politici nesvrstanoga pokreta
u kojem se okupilo više od milijarde stanovnika planete – među kojima
je ta naša bivša država imala doista značajno mjesto, važnije neko ikad u
povijesti Južnih Slavena. Bilo bi štetno i nedostojno odbaciti sve to
na smetlište povijesti. Sama povijest može kazniti onoga tko to pokuša.
Mislim da se trebamo zapitati kakva je humanistička bilanca
razdoblja koje je za nama. Čini se da je, unatoč svemu, skromna i
ograničena, premda epoha nije oskudijevala ni projektima ni utopijama.
Uz brojna tehnička i znanstvena otkrića ili pothvate, povijest će vjerojatno uvrstiti među tekovine našega doba nova shvaćanja identiteta i individualnosti. Zajedno s njima istaknut će pravo na razliku i posebnost,
kao i teškoće da se ono na prikladan i dostojan način potvrdi i
ostvari. Praveći obračune s nama samima, makar nepotpune i privremene,
pitamo se istodobno koje će od spomenutih tekovina ostati ili prevladati
u vremenu koje je pred nama, u kakvu obliku i u kojoj će mjeri biti
priznate ili prihvaćene. Problemi identiteta i individualnosti povezuju
se obično s pravima pojedinca i zajednice, dužnostima građanina i
društva. Shvaćanja razlike i posebnosti u izravnoj su vezi s tekovinama
kulture i stupnjem njezina razvoja. Iznoseći razne sudove o tome, uputno
je upozoriti na stanovite vrlo proširene predrasude.
Mislite li na one vezane uz značenja identiteta?
Da, ono ima više značenja − kao pojam, obilježje, izraz. Ne bismo
smjeli rabiti ga u singularu onako i onoliko koliko se to obično čini.
Drevna je mudrost napominjala: idem, nec unum (identično, ali ne
jedno). Razvijene civilizacije posjeduju i gaje višestruke i složene
identitete. To jednako vrijedi za pothvate koje one − te civilizacije −
ostvaruju, kao i za osobe ili djela koja ih nadahnjuju i očituju.
Identiteti kulture − načini života, stavovi, stilovi − teško podnose
svođenje bilo na općenitost, bilo na jednoobraznost. Povjesničar Fernand
Braudel upozorio je svoje sljedbenike na to: ”Riječ identitet me na
početku zavela, ali mi je potom godinama neprestano zadavala muke”.
Pridjev ”identitaran” u mnogim je jezicima postao pogrdan.
Identiteti se, naučio sam iz povijesti vlastite obitelji i moje
osobne, prema prilikama, stječu i nasljeđuju. Pripadnosti i
opredjeljenja također…
Stavovi se na razne načine usvajaju ili odbacuju. Slobodan čovjek ili
zajednica nisu osuđeni da budu ono što ne žele biti, premda su često na
to prisiljeni. Teže je nego što se obično misli uskladiti elemente koji
određuju i oblikuju individualno i društveno biće, identificirati
raznorodne posebnosti što ga tvore i karakteriziraju. S tim se
suočavaju, u našim prilikama, nastojanja da se nadiđu stanovita
protuslovlja: da se na odgovarajući način povežu i usklade komponente
mediteranske, balkanske, srednjoevropske i evropske, primorske i
kontinentalne, ravničarske i gorštačke, regionalne, nacionalne, etničke,
vjerske, ruralne i urbane (na posljednjim predsjedničkim izborima u
Hrvatskoj vidjeli smo, uz ostalo, suočenja urbanih i ruralnih
identiteta, suprotstavljanje jednih drugima). Posrijedi su, uza sve
ostalo, različiti utjecaji povijesti, predaje, pamćenja, koji formiraju
svijest, mentalitet, osobnost − samu kulturu. Postoje, naravno,
zajednički nazivnici identifikacije, napose kad je riječ o nacionalnoj,
etničkoj ili vjerskoj pripadnosti, ali i u njima ima razlika koje se ne
daju lako prevladati i o kojima valja voditi računa: Gradišćanski Hrvat u
Austriji i Bunjevac iz Vojvodine obojica su Hrvati, ali ne na isti
način. To vrijedi i za Srbina s Korduna i onog iz Sandžaka, Slovenca iz
Istre i iz Koruške, Bošnjaka koji je, unatoč svemu i nakon svega, ostao u
Beogradu ili pak prišao Zagrebu.
Svakodnevno susrećemo osobe koje same sebe smatraju sljedbenicima
suvremenosti premda su ostale zatočene u prošlom vremenu, ”Europejce”
koji su zapravo provincijalci s europskoga ruba, “građane svijeta”
kojima su strani svjetski uzori. Civilna kultura u izvornom smislu te
riječi, čini se, stječe se teže nego što se to obično pretpostavlja.
Naša je epoha istaknula, jasnije negoli one koje su joj prethodile,
pravo na razliku: individualnu, nacionalnu, kulturnu, jezičnu, etničku,
seksualnu. To će pravo vjerojatno biti upisano u jednu novu Deklaraciju o
pravima čovjeka i građanina kad napokon bude napisana. Nužno je pritom
razlikovati, bolje i više nego što se obično činili, posebnosti od
vrijednosti. Posebnost nije vrijednost sama po sebi, u svakom slučaju
nije to a priori. Valja najprije utvrditi kad i po čemu može biti ili
pak kako i zašto u danom slučaju nije. Poznate su nam gorke šale
izrečene u vezi s tim: i ljudožderstvo je posebnost, rasizam i
netrpeljivost također – valja se upitati jesu li to istodobno i
vrijednosti? ”Ništa ne učimo teže od slobodne upotrebe posebnog”,
opominjao je, davno već, Hölderlin. Retorika starih i olinjalih
ideologija, presvučenih u ruho demokracije, koju radije nazivam
demokraturom, rabi na različite načine iskrivljena shvaćanja identiteta i
posebnosti nastojeći se uz njihovu pomoć opravdati ili okoristiti. I
sam odnos između identiteta nacije i nacionalne kulture ponekad je
opterećen teškim predrasudama: nacionalna kultura nije samo proizvod
(jedne) nacije, vlastite. Ponavljam jer je potrebno, Matoš je hrabro
zapisao: ”Nacionalne kulture su po svom postanku i izvoru plod
tuđinskoga utjecaja…, tuđih kalamova. Naša umjetnost će samo onda biti
nacionalna, kada bude evropska.”
Dijelovi nacionalne kulture pretvaraju se često u ideologiju
nacije. Vidjeli smo to i u najvećim europskim kulturama, njemačkoj,
španjolskoj i talijanskoj pod nacizmom i fašizmom, u ruskoj pod
staljinizmom, u našim prilikama također pod raznim ideološkim
plaštevima.
Nacionalna kultura nema jednako značenje u svakom razdoblju. Ne mogu
se poricati zasluge koje je stekla u povijesti. U današnjem svijetu,
njezini se projekti razlikuju po tome koliko zadržavaju tradicionalne
pojmove i kulture i nacije. Prije Francuske revolucije, u kojoj se
začelo moderno shvaćanje nacionalnosti, postojale su, dakako, zajednice s
manje ili više izraženim osobitostima: pučkim, etničkim, tradicijskim,
povijesnim. Od renesanse do prosvjetiteljstva evropska je kultura
preuzimala i širila univerzalne i kozmopolitske obrasce i težnje. Nacije
s vlastitom državom imale su više prilike da podupru svoju kulturu i
priskrbe joj veću samostalnost nego one koje su bile uključene u tuđe
države ili podložne njihovu ustrojstvu. O takvu položaju ovisile su
slobode koju su se nudile i ostvarivale. Byron se udaljio od nacije i
postao evropskim pjesnikom. Hugo je zagovarao ”evropsku nacionalnost”.
Stendhal je nacionalni osjećaj proglasio ”protunaravnim”. Puškin ga je
vidio kao jednu vrstu ”poroka”. Za poklonika ”čiste umjetnosti”, kakav
bijaše jedan Gustave Flaubert, umjetničko djelo ”nema domovine”. I Marx
je sanjao o radničkoj klasi bez domovine. Iskustva nisu dala za pravo ni
jednom ni drugom. Umjetnička i politička avangarda mogle su se
približiti jedna drugoj na sretniji način od onog koji im odredila
povijest.
Koliko vrijedi nacionalna kultura?
Nacionalna kultura vrijedi u načelu onoliko koliko je doista kultura.
Za samu naciju kojoj pripada i kojoj je namijenjena, može imati i posebna značenja, koja je ponekad teško odrediti izvan same nacionalnosti. I tu je posrijedi već spomenuta razlika između posebnosti i vrijednosti.
Uočljive je težnja da se sva kultura nacije, ona koju je nacija sama
proizvela i ona koju je usvojila, svede na nacionalnu kulturu ili pak da
se identiteti kulture izvode isključivo iz nacionalnih identiteta. Tako
ograničene kulture stvaraju jednako ograničena mjerila koja ih
potvrđuju pred samim sobom. Nacionalizmi zaboravljaju upozorenja koja su
im uputili najveći duhovi nacije. Nacionalna kultura ostaje, dakle,
osnovom svake posebne kulture u onoj mjeri u kojoj potvrđuje i izražava
identitete naroda kojem pripada i povezuje ih s kulturama svijeta.
Njezine zadaće više nisu iste kao u vrijeme kad su se počinjale
oblikovati nacionalne zajednice. Ona je dužna, ulazeći u međunarodne
”koalicije”, osloboditi sebe samu od mita nacije i sablasti
nacionalizma. Onoliko koliko to postiže potvrđuje vlastitu razinu i
opravdava svoj poziv. Nacionalne kulture u današnjem svijetu suočene su s
odgovarajućim alternativama, ponekad protuslovnim: između angažmana za
nacionalnost i svijesti da takav angažman može podčiniti kulturu samoj
naciji ili nacionalnoj državi, državnoj ideologiji ili ideologiji uopće.
Dakle, u jednome smo slični, nema dvojbe: vama nedostaje jugoslavenska, a meni latinoamerička kultura…
U višenacionalnoj i plurikulturnoj zemlji u kojoj smo živjeli i
formirali se, koja se raspala na tragičan način i koja se više ne može
spojiti u zajedničku državu, stekli smo iskustva koja u ovakvoj prilici
ne bismo smjeli prešutjeti. Vidjeli smo, uz sve ostalo, kako se prostori
nacionalne kulture guše u ideologijama nacije. Na djelu smo zatekli i
nemalen broj djelatnika kulture: umjesto da podržavaju civilizacijska
rješenja, pristali su na hajke nacionalizma ili kumovali pljačkama. Nisu
izostavili ni ditirambi vođama koji snose manje ili veće krivice za
ratna stradanja i poratnu bijedu. O tome sam dosta pisao. Tako sam
shvaćao svoj dug prema hrvatskoj kulturi i kulturi uopće.
Jugoslavije nema i neće je biti. Što onda?
Zajednička država nije jedini preduvjet za suradnju s drugim
narodima, bližim i daljim, napose s onima s kojima je bila povezana naša
sudbina, jezik, povijest. Propusnost granica i razmjena dobara,
materijalnih i duhovnih, susreti ljudi i dodiri kultura, protok ideja i
prenošenje iskustava, suočavanje stvaralaca i njihovih djela, postali su
kriterijima suvremene civilizacije. Oni ničim ne umanjuju identitete i
ne ugrožavaju samostalnost nacija. Tko ih ne umije prepoznati i ne želi
prihvatiti osuđen je da ponovo živi prošlost, njezin lošiji dio. “Sudari
civilizacija” nisu, na žalost, utopija. Vidjeli smo kako predrasude
mogu ovladavati rasuđivanjem. Kako samosažaljenje zatomljuje suosjećanje
među ljudima. Kako nacionalnost postaje važnijom od humanosti. Golem
posao očekuje nacionalne kulture na ovim prostorima. To više što nam je
inteligencija podijeljena i prorijeđena. Mnogo mladih i sposobnih otišlo
je na sve strane svijeta. Premalo prilika ostaje za one koji nisu mogli
ili željeli otići. Mi stariji teško se rješavamo zabluda i nerado
priznajemo neuspjehe. Čekaju nas, svakoga ponaosob, obračuni s
naslijeđem i pamćenjem, s prošlošću koja nam se ponekad čini
neprolaznom. S nama samim, takvim kakvim jesmo. Ne smijemo još jednom
dopustiti da ”mit i pobjeda nad mitom” poistovjete jedno s drugim. Na to
je upozoravao stari Krleža. Želio sam da se, i ovako, makar skromno,
ali glasno, njegov glas čuje na kraju našega razgovora.
Hvala vam.
Ja sam vam prijatelj. Ja vas neću iznevjeriti.
Znam.
autograf.hr 11.siječnja 2014.
COMMENTS