28. kolovoz 1947, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger,
Naširoko sam razmišljao o tomu što ste mi rekli prilikom mojeg posjeta Todtnaubergu i želim Vam s tim u vezi otvoreno pisati.
Rekli ste mi da ste se od 1934. od nacističkog režima u potpunosti
distancirali, da ste u svojim predavanjima dali iznimno kritične opaske
te da Vas je nadzirao Gestapo. Vjerovat ću Vašim riječima. Ali ostaje
činjenica da ste se 1933. i 1934. tako snažno identificirali s režimom
da ste danas još uvijek u očima mnogih jedan od njegovih najvećih
duhovnih podupiratelja. Vaši vlastiti govori, spisi i djela iz ovoga
perioda tomu su dokaz. Vi ih se nikada niste javno odrekli – niti nakon
1945. Nikada niste javno objasnili kako ste došli do drugačijih spoznaja
od onih koje ste 1933. i 1934. izrazili te sproveli u svojim djelima.
Nakon 1934. ostali ste u Njemačkoj unatoč tomu što ste diljem inozemstva
mogli naći radno mjesto. Niti jedan od čina ili ideologema režima niste
javno denuncirali. Zbog ovih Vas se okolnosti još i danas poistovjećuje
s nacističkim režimom. Mnogi su među nama od Vas dugo iščekivali kakvu
riječ, riječ kojom bi Vas se jasno i konačno oslobodilo ovih
identifikacija, riječ koja izražava Vaš stvarni, današnji stav o tomu
što se dogodilo. Tako nešto nikada niste rekli – makar ne izvan privatne
sfere. Ja sam Vas zajedno s mnogim drugima kao filozofa cijenio te sam
od Vas beskrajno mnogo naučio. Ali mi ne uspijevamo razdvojiti
Heideggera-filozofa i Heideggera-čovjeka – to bi proturječilo Vašoj
vlastitoj filozofiji. Filozof se u političkome može zavarati – tad će
svoju zabludu otvoreno razložiti.
Ali on se ne može zavaravati oko
režima koji je ubio milijune Židova – samo jer su bili Židovi, koji je
teror učinio normalnim stanjem, koji je sve što je uistinu bilo povezano
s pojmovima duha, slobode i istine obrnuo u svoju krvavu suprotnost.
Režim koji je po svemu bio smrtna karikatura svake zapadne tradicije,
koju ste Vi sami tako uvjerljivo razložili i branili. A ukoliko režim
nije bio karikatura, nego zbiljsko ispunjenje ove tradicije – ni tada
nije bilo zablude, tada ste morali optužiti čitavu ovu tradiciju i
odreći je se. (…)
Trebate li stvarno tako ući u povijesti? Svaki pokušaj borbe protiv
ovog kozmičkog nesporazuma nailazi na opći otpor spram ozbiljnog
bavljenja jednim nacističkim ideologom. Zdrav razum ljudi (kao i njihov
duh) koji potvrđuje ovaj otpor, usteže se od toga da u Vama vidi
filozofa jer filozofiju i nacizam drži nespojivima. Pri tom je uvjerenju
on u pravu. Još jednom: s poistovjećivanjem Vaše osobe i Vašeg djela s
nacizmom (time i s gašenjem Vaše filozofije) možete se jedino tada
boriti (i mi se možemo jedino tada boriti), kada date javno priznanje
svoje promjene i konačne preobrazbe.
Ovog ću Vam tjedna poslati jedan paket. Moji su me prijatelji
ustrajno odvraćali od toga da pomažem čovjeku koji se identificirao s
režimom koji je milijune mojih istovjernika poslao u plinske komore (da
se izbjegnu nesporazumi, želim primijetiti da ja od početka rata nisam
bio antinacist samo kao Židov, već i zbog političkih, društvenih i
intelektualnih razloga; to bih bio čak i da sam bio ‘čisti arijevac’).
Protiv tog argumenta se ništa ne može reći. Svojoj sam se vlastitoj
savjesti ispričavao time što šaljem paket čovjeku kod kojeg sam od 1928.
do 1932. učio filozofiju. Svjestan sam da je to loš izgovor. Filozof
1933. i 1934. ne može biti puno drukčiji od onog prije 1933, utoliko
manje ukoliko se uzme u obzir da ste Vi filozofski utemeljili i izrazili
svoju obranu nacističke države i Führera.
20. siječanj 1948, Freiburg
Dobio sam paket koji ste navijestili u Vašem pismu od 28. kolovoza.
Zahvaljujem Vam na njemu! Vjerujem da je u skladu s Vašom voljom i
umirujuće za Vaše prijatelje što sam čitav sadržaj paketa raspodijelio
bivšim učenicima koji nisu bili članovi stranke (NSDAP-a – op. prev.)
niti su imali ikakve veze s nacionalsocijalizmom. U njihovo Vam ime
također zahvaljujem na pomoći!
Ako iz Vašeg pisma dobro razabirem da Vam je ozbiljno stalo do toga
da donesete ispravan sud o mome djelu i mojoj osobi, tada mi upravo Vaše
pismo pokazuje koliko je težak razgovor s ljudima koji od 1933. više
nisu bili u Njemačkoj i koji početak nacionalsocijalističkog pokreta
prosuđuju s njegovog kraja. U vezi glavnih točaka Vašeg pisma želim reći
sljedeće:
1. O 1933: od nacionalsocijalizma sam očekivao duhovnu obnovu čitavog
života, izmirenje društvenih suprotnosti i spas zapadnog tubitka od
opasnosti komunizma. Te su misli izrečene u mom Rektorskom govoru (jeste
li ga u cijelosti pročitali?), u predavanju O biti znanosti i u dva
govora docentima i studentima ovdašnjeg sveučilišta. Tomu treba dodati
još jedan poziv na izbore od otprilike 25 do 30 redaka, objavljen u
ovdašnjem studentskom časopisu. Pojedine rečenice u njima danas smatram
zastranjenjem. To je sve.
2. 1934. sam uvidio svoju zabludu te se iz protesta protiv države i
partije odrekao svojeg rektorstva. Da se prvo (Heideggerova aktivnost u
partiji – op. prev.) koristilo u propagandne svrhe, kako u tuzemstvu,
tako i u inozemstvu, te da se ovo drugo (ostavka – op. prev.) iz jednako
propagandnih razloga prešućivalo, nije mi bilo poznato i ne može me se
zbog toga kriviti.
3. U potpunosti ste u pravu da s moje strane nedostaje javno, svima
razumljivo protupriznanje; to bi bila propast za mene i moju obitelj. O
tomu je Jaspers rekao: to što smo živi, naša je krivica.
4. U svojim sam predavanjima i vježbama od 1933. do 1944. zauzeo
toliko jednoznačno stajalište da nijedan od mojih učenika nije potpao
pod nacističku ideologiju. Moji će radovi iz ovoga perioda, ako se
jednom pojave, tomu posvjedočiti.
5. Priznanje nakon 1945. meni se činilo nemoguće jer su nacistički
pristaše svoju promjenu uvjerenja izjavili na najodvratniji način; ja s
njima, međutim, nemam ništa zajedničko.
6. Teškim, ali opravdanim prigovorima koje iznosite o “režimu koji je
ubio milijune Židova, koji je teror učinio normalnim stanjem, koji je
sve što je uistinu bilo povezano s pojmovima duha, slobode i istine
obrnuo u svoju suprotnost” mogu samo dodati, da kad bi umjesto “Židova”
stajalo “istočni Nijemci”, tada bi isto vrijedilo za jedne od saveznika,
s tom razlikom da je sve što se dogodilo nakon 1945. poznato svjetskoj
javnosti, dok je krvavi teror nacista pred njemačkim narodom uistinu bio
držan u tajnosti.
Za kraj Vas molim da razmislite o tome da i danas postoji jedna lažna
propaganda, npr. raznose se glasine koje proturječe istini. Upravo sam
saznao za besmislene klevete o meni i mom radu.
Srdačan pozdrav,
M. Heidegger
13. svibanj 1948, Washington, D.C.
Dragi g. Heidegger,
dugo nisam bio siguran bih li Vam trebao odgovoriti. Imate pravo:
razgovor s ljudima koji od 1933. nisu bili u Njemačkoj očito je vrlo
težak. Samo, čini mi se da razlog tomu ne treba tražiti u našem
nepoznavanju njemačkih okolnosti pod nacizmom. Mi smo te okolnosti vrlo
dobro upoznali – možda čak i bolje nego ljudi u Njemačkoj. Neposredan
kontakt koji sam 1947. imao s mnogim ovakvim ljudima ponovno me o tome
iznenadio. Također se ne radi o tome da mi “početak
nacionalsocijalističkog pokreta prosuđujemo s njegovog kraja”. Mi smo
znali, a sâm sam to i vidio, da početak već sadrži kraj, da već jest
kraj. Čini mi se da težina razgovora leži u tome da su ljudi u Njemačkoj
bili izloženi jednoj totalnoj perverziji svih pojmova i osjećaja koju
su mnogi odveć spremno primili. Drugačije se ne može objasniti da ste
Vi, koji ste više od bilo koga drugoga htjeli razumjeti zapadnu
filozofiju, u nacizmu vidjeli “duhovnu obnovu čitavog života”, “spas
zapadnog tubitka od opasnosti komunizma” (koji je ipak bitan sastavni
dio tog tubitka!). To nije politički, već intelektualni problem – skoro
bih rekao: problem spoznaje, istine. Vi, filozof, zamijenili ste
likvidaciju zapadnog tubitka s njegovom obnovom?
Nije li ova likvidacija
bila očita već u svakoj riječi ‘Führera’, u svakoj gesti i djelu SA-a puno prije 1933.? Ali želim ući samo u jedan paragraf Vašega pisma jer
bi moja šutnja možda mogla biti protumačena kao priznanje:
Vi pišete da se sve što sam rekao o istrebljenju Židova jednako tako
tiče i saveznika ako umjesto “Židovi” stoji “istočni Nijemci”. Ne
stojite li s ovom rečenicom izvan dimenzije u kojoj je još uopće moguć
razgovor među ljudima – izvan logosa? Jedan je zločin moguće objasniti,
izjednačiti, ‘shvatiti’ tek u potpunosti izvan ove ‘logičke’ dimenzije,
tvrdeći da su i drugi također tako nešto učinili.
Nadalje, kako je moguće mučenje, sakaćenje i uništavanje milijuna
ljudi postaviti na isti stupanj kao i prisilno preseljavanje skupina
stanovnika koji ovakva nedjela nisu pretrpjeli (izuzev možda nekoliko
iznimnih slučajeva)? Stvari danas stoje tako da u razlici između
nacističkih koncentracijskih logora te deportacija i zatočeničkih logora
poslijeratnog vremena leži već čitava razlika između neljudskosti i
ljudskosti. Temeljem Vašeg argumenta, da su saveznici zadržali Auschwitz
i Buchenwald sa svime što se u njima nalazilo za “istočne Nijemce” i
naciste – tada bi računica bila u redu!
No, ako je razlika između
neljudskosti i ljudskosti reducirana na taj propust, tada je to
svjetskopovijesna krivnja nacističkog sustava koji je svijetu
demonstrirao što se nakon dvije tisuće godina zapadnog tubitka može s
čovjekom činiti. Izgleda kao da je sjeme palo na plodno tlo: možda još
doživimo dovršenje toga što je 1933. započeto.
Hoćete li Vi to ponovno
smatrati “obnovom”, ne znam.
Srdačan pozdrav,
H. Marcuse
Prepiska je objavljena u frankfurtskom časopisu Pflasterstrand sredinom 1980-ih.
S njemačkog preveo Alen Sućeska
Peščanik.net, 12.01.2014.
COMMENTS