1.
Uvijek se naoštrim kada čujem izlizanu (a pritom ambiciozniju neko ikada prije) repliku da život piše romane.
Da se razumijemo: kada bi život pisao romane, književnosti ne bi bilo.
Možda je književnost na izdisaju, ali njezina opća slabost nije se
dogodila zbog historijske pobjede života nad književnošću, već zbog
književne destrukcije na kojoj su predano radili sami participanti
književnih procesa: izdavači, urednici, kritičari, čitaoci, i autori. A
što se odnosa književnosti i života tiče, stvari ugrubo stoje ovako: u
temelju svake prave književne priče stoji trač. Svi mi volimo znati što
se događa drugima, čak i kada se radi o tome što su drugi imali za
ručak. Jesu li se stvari promijenile s novim medijima? Ne, glad za
tračem samo se pojačala. Tračeri tvitaju, tekstaju, lajkaju,
fejsbukiraju. Socijalne mreže njihov su prirodni okoliš. Otuda, možda, i
globalna popularnost norveške književne zvijezde, Karl Ove Knausgarda,
“modernoga Prousta”. Reality književnost, književnost koja se bavi
životom u njegovim najsitnijim detaljima, dostigla je danas svoj
vrhunac. Počeci – nekadašnje hagiografije o svecima – u međuvremenu su
žanrovski evoluirali u biografije, autobiografije i memoare. Jednom
induciranu glad za tračem teško je zaustaviti, a i svi smo u međuvremenu
postali svecima. Razapinjemo vlastitu kožu, spremno pokazujemo
unutrašnje organe, svatko je izložak u izlogu svoje mesnice.
2.
Slaveni imaju priličan broj jezičnih fraza vezanih uz kožu. Imati debelu kožu, iskočiti iz kože, istjerati koga iz kože, iznijeti cijelu kožu, biti krvav ispod kože, odrati nekome kožu, osjetiti na vlastitoj koži, platiti kao vuk kožom, zaći nekome pod kožu, ticati se nečije kože, skupo prodati kožu, biti u nečijoj koži, učiti na vlastitoj koži, biti vuk u janjećoj koži, dobro se potkožiti, svući (se) do gole kože…
Koža je nešto veoma intimno i, što se intimnosti tiče, dominira nad
metaforom srca. Dok je naše srce spremno da voli cijelo čovječanstvo,
nas voli samo naša koža.
U slavenskim jezicima ne postoje dvije riječi za dvije vrste koža, kao u engleskome (skin, leather), njemačkome (haut, leder), holandskome (huid, leer), španjolskome (piel, cuero) ili talijanskome (pelle, cuoio),
na primjer. Slaveni upotrebljavaju istu riječ za kožu koja pokriva naše
tijelo i kožu od koje se prave cipele. Možda je odsustvo razlike u
jeziku civilizacijsko pitanje? Možda otuda, iz civilizacijske
neistančanosti, proizlazi očaranost siromašaka pravom kožom?
Tako su bivši Jugoslaveni u drugoj polovici 20. stoljeća putovali po cipele, torbice i jakne (dakako, od prave
kože) u susjednu Italiju, u Trst. Kasnije su skakali u jeftiniji
Istanbul i dovlačili kožne odjevne predmete na jugoslavenske buvljake.
Tip sa zlatnim lančićem oko vrata, odjeven u kožnu jaknu, spadao je u
opće poželjnog partnera za parenje. U vrijeme popularnosti prave
kože smatralo se da muškarac u kožnoj jakni može sve. Ubrzo su jeftine
imitacije neutralizirale privlačnost prave kože, a ljudski mužjaci i
ženke odjeveni u kožne jakne skliznuli su na neko vrijeme u socijalno
stigmatiziranu ljudsku grupaciju (tzv. “ljudsko smeće”). A ona, koža,
kliznula je u kožnu subkulturu i ondje je postala “carica”, fetiš, kult.
3.
Kao i svi humanistički orijentirani intelektualci pred znanošću padam
na ponizna koljena. Nitko me ne može impresionirati više od
matematičara, fizičara, astronoma, liječnika i statističara; nitko,
naime, nije u stanju staviti stvari na pravo mjesto kao oni. Tako je u
hrvatskim novinama nedavno objavljen članak s uzbudljivim naslovom Države debelih, poput Hrvatske, teret su za Zemlju.
Kako državice od četiri milijuna stanovnika, pa čak i uz pretpostavku
da se radi o zemlji dembeliji, mogu ugroziti planetu Zemlju!? U članku
se citira najnovija studija objavljena u časopisu “BMC Public Health”,
koja tvrdi da je prosječna masa odraslih stanovnika zemaljske kugle 62
kilograma (U SAD je ona znatno viša, 80,7 kg). Kad se sve zbroji,
odraslo stanovništvo teži 287 milijuna tona, od čega 15 milijuna tona
otpada na pretjeranu težinu, a 3,5 milijuna tona na pretilost. Debljina
je nepravilno raspoređena: Amerikanci čine samo pet posto svjetske
populacije i pritom trećinu viška svjetske tjelesne težine. Prof. Ian
Roberts kaže da znanstvenici danas ne razmišljaju koliko usta treba
prehraniti već koliko mesa. “Svi su shvatili činjenicu da porast broja
stanovnika ugrožava globalnu održivost okoliša, a naše istraživanje
pokazuje da je i debljina velika prijetnja. Ako ne smanjimo i natalitet i
debljinu, imamo slabe izglede”, rekao je profesor Roberts. Problem je,
dakle, u mesu, u ljudetini.
Ispada da među deset najtežih zemalja na svijetu Amerika zauzima prvo
mjesto, Hrvatska, odmah iza Kuvajta, treće mjesto, a Grčka deveto (iza
debelih Kataraca, Arapa iz UAE, Egipćana, Argentinaca i stanovnika
Trinidada). Najlakše su azijske i afričke zemlje, od kojih prvo mjesto
po lakoći zauzima Sjeverna Koreja, zatim Kambodža, Burundi, Nepal,
Kongo, Bangladeš, Šri Lanka i Etiopija.
Stigmatizacija debelih našla je podršku u znanostima poput
demografije i ekologije, medicine i socio-ekonomije. Otuda, iz
medicinskih znanosti, dolazi uvjerenje da su debeli zarazni (otkriće
virusa Ad36), te da će onaj tko se druži s debelima i sam postati debeo.
Adelle, krupna britanska pjevačica, doživjela je nakon svoje američke
turneje kritiku na nekoj lokalnoj američkoj TV stanici. Lokalna fitness
managerica, puna pravedničkog gnjeva kakav znaju imati samo fitness
manageri, ustvrdila je da je Adelle opasnost za američko društvo jer
američkim djevojčicama šalje poruku da je biti debeo OK. Tko zna, možda
će u skoroj budućnosti slična poruka otvoriti sezonu lova i promptno
vratiti neku buduću Adelle tamo odakle se drznula pustiti svoj božanski
glas, u geto siromašnih, koji su svi debeli zato što su siromašni, a
siromašni su zato što su debeli.
4.
Muškarci u crnim kožnim kaputima u jednom povjesnom trenutku zaista
su mogli sve, samo što se na njih u međuvremenu zaboravilo. Knjiga
“Lenjinovi balzameri” (Lenin’s Embalmers)
neobično je svjedočenje o koži slavnoga revolucionara, simbola jednoga
od najvećih, najuzbudljivijih i najkatastrofalnijih socijalih
eksperimenata u povijesti čovječanstva. Ilja Zabarski bio je sin Borisa
Zabarskoga, sovjetskoga biokemičara koji je (zajedno s prof. Vorobjovim)
balzamirao Lenjina. Ilja Zabarski, i sam biokemičar, radio u timu
stručnjaka Lenjinova Mauzoleja u Moskvi gotovo dvadeset godina. Njegova
ispovijest fantastičan je uvid u dugi život mumije (Lenjin je balzamiran
1924, a njegova mumija spaljena je 1991), ali i život ljudi zaposlenih
oko njezina održavanja.
U knjizi najviše plijene pažnju opisi spašavanja Lenjinove kože, te
stalne napetosti oko njezina mogućeg raspadanja. Možemo samo zamišljati
kako se cio tim vrhunskih stručnjaka osjećao kada je samo dva mjeseca
nakon (prvog) balzamiranja Lenjina specijalno formirana komisija za
utvrđivanje stanja Lenjinova leša (krajem marta 1924) ustvrdila
otprilike sljedeće:
“Koža je požutjela, a oko očiju, nosa, ušiju i sljepoočica pojavila
se diskolorizacija. U frontalnom i parijetalnom dijelu lubanje pojavile
su se ljubičaste mrlje. Tamo gdje je lubanja bila otvorena da bi se
mogao odstraniti mozak, oko centimetar u promjeru, koža se uvukla. Vrh
nosa bio je prekriven tamnim pigmentom, nosnice su postale tanke poput
papira; poluotvorene oči utonule su u očne duplje; usnice su se
rastvorile tako da su se vidjeli zubi; na rukama su se pojavile smeđe
pjege, a nokti su bili poplavljeli.”
Nakon ovog katastrofalnog izvještaja, Lenjinu su izvađeni pluća,
jetra i drugi unutrašnji organi, očne jabučice zamijenjene su umjetnima,
unutrašnjost tijela isprana destiliranom vodom i moćnim antiseptikom,
tijelo tretirano formalinom, acetinskom kiselinom, alkoholom,
glicerinom, kloridom i nekim drugim sastojcima. Lenjinova koža ovoga
puta bila je spašena, a ujedno i životi znanstvenoga tima, iako ne svih
njegovih članova. Među mnogim nerazjašnjenim smrtima toga vremena nalazi
se i ona prof. Vorobjova, glavnog izumitelja sovjetske metode
balzamiranja.
Jedan od najbizarnijih detalja u knjizi odnosi se na Nadeždu Krupsku
(Lenjinovu suprugu) koja je prilikom jedne od posjeta Mauzoleju 1938.
godine sa ženskom gorčinom priznala da je Lenjin ostao jednako mladim
(!), dok se ona u međuvremenu vidno postarala.
Tim znanstvenika nakon 1945. godine pojačan je, znanstveni uvjeti su
poboljšani, a tim je od samo četiri, koliko ih je bilo 1939, povećan na
trideset i pet vrhunskih znanstvenika, histologa, anatoma, biokemičara,
liječnika. Svi oni bavili su se prije svega istraživanjima strukture
kože i potkožnog staničnog tkiva, te autolitičkih faktora koji uzrokuju
raspad tkiva. Između 1949-1995. institut Lenjinova Mauzoleja
internacionalizirao je svoju djelatnost i balzamirao tijela Georgija
Dimitrova, Klementa Gottwalda, Ho Ši Mina, Agostinha Netoa, Lindon
Forbes Burnhama, Kim Il Sunga, te mongloskoga diktatora Horlogina
Čojbalsana. Do devedesetih godina prošloga stoljeća sve ove mumije
spaljene su. Staljin, koji je ležao uz Lenjina punih devet godina
(1953-1961), također je spaljen.
Tim Lenjinova Mauzoleja nakon spaljivanja i pokapanja Lenjina nije
raspušten nego je nastavio s radom, ali sada kao visoko specijalizirani
pogrebni zavod. Korisnici skupih pogrebnih usluga danas su ruski
bogataši, uglavnom mafijaši. Balzameri i danas upotrebljavaju isti
sastav tekućine koja je bila korištena prilikom balzamiranja Staljina i
uštrcavaju u mrtve arterije istih osam litara balzama. Balzam je toliko
efikasan da tijela ostaju u istom stanju i godinu dana nakon pokapanja.
Ilja Zabarski tvrdi da nakon injektiranja balzama u arterije koža
mrtvaca promptno mijenja modru mrtvačku boju u boju slonovače.
Tim bivšeg Lenjinova Mauzoleja, danas visoko specijalizirani pogrebni
zavod, prodaje i lijesove. Najtraženiji su lijesovi s oznakom “Made in
USA”. Najskuplji su ekskluzivno ruski lijesovi izrađeni od skupocjenog
kristala, a najpopularniji model lijesa je “Al Capone”, rađen prema
lijesu viđenome u filmu “Kum”.
5.
Peter van der Helm, vlasnik salona tetovaže u Amsterdamu, došao je na
ideju da otkupljuje komade tetovirane kože. “Svi provode svoj život u
potrazi za besmrtnošću, a ovo je jednostavan način da dio toga dobiju”,
izjavio je Peter van der Helm. Salon se zove “Zidovi i koža”, a već
tridesetak Peter van der Helmovih klijenata oporučno je ostavilo svoju
kožu novoosnovanoj zakladi, i svatko je platio za postupak nekoliko
stotina eura. Kada klijenti umru, patolog će im izrezati kožu s
tetovažom i poslati je na daljnju obradu. Klijent Floris Hirschfeld
kaže: “Ljudi drže punjene životinje u svojim kućama, zašto onda ne bi i
kožu. (…) Ako ja mogu biti sačuvan na taj način, da, molim, zašto da
ne”. Osim toga, “neki ljudi mi toliko znače da želim da zauvijek budu sa
mnom, i ovo je način da se to i ostvari”, rekao je Hirschfield, koji si
je na leđima dao istetovirati portret pokojne majke. “Vincent van Gogh
bio je siromašan čovjek kada je umro. Vi i ja ne možemo si priuštiti Van
Gogha. Tetovaža je umjetnost običnih ljudi”, dodao je.
Ova vjestica pojavila se u holandskim i drugim novinama nakon
Willem-Alexanderova govora holandskim građanima sredinom rujna 2013.
Televizijski gledaoci pratili su tradicionalnu vožnju zlatne kraljevske
kočije do palače, gdje su na zlatne tronove u Ridderzaalu sjeli jedni od
najpotkoženijih predstavnika europskih kraljevskih loza, Willem
Alexander i njegova žena Maxima. Holandski kralj objavio je svojim
podanicima da je socijalna država mrtva te da na njezino mjesto stupa
“društvo participacije”, u kojem će holandski podanici morati preuzeti
punu odgovornost za svoju budućnost, sami stvoriti svoje “socijalne i
financijske mreže”, drugim riječima sami se pobrinuti za svoju kožu. Jer
budućnost pripada samo potkoženima.
6.
Kada promatramo kulturni pejzaž koji nas trenutno okružuje čini nam
se da smo od šarenila i oblika malo što u stanju jasno razabrati. Pa
ipak, ako se pomnije zagledamo i ako, naravno, ne frkćemo s prezirom na
sveprisutnu popularnu kulturu, onda bismo mogli reći da u tom pejzažu,
lišenom božje hijerarhije, dominira ljudetina, ljudsko meso. Tema
ugrožene ljudetine i inače je omiljena tema popularne kulture: svoje
zube u ljudsku kožu zarivali su “stranci”, vanzemaljci, vampiri, zombiji
i kanibali. Ova tema pojavljuju se u žanrovskim romanima, stripovima,
video-igrama i filmovima i, zajedno s mnogo tanjim korpusom ozbiljnih
djela, složno gradi moderno mitsko polje za otčitavanje suvremenih
ljudskih strahova. Trilogija The Hunger Games Suzanne Collins (američka verzija romana Battle Royale
Koushuna Takamija) zahvaljuje svoju popularnost krajnje zaoštrenoj
poruci: da bi ljudska jedinka danas preživjela ona mora ubiti drugu
ljudsku jedinku. Sličnu poruku varira Kazuo Ishiguro u romanu Never Let Me Go
(zajedno s filmskom verzijom), gdje je svijet podjeljen na klonove,
odnosno “donore” i “normalne ljude”. Sličnu poruku variraju i junaci
filma The Island, Ewan Mc Gregor and Scarlett Johansson. Njih dvoje glume “harvestable beings”, ljudske klonove predviđene za “žetvu organa”.
Većina ljudi u temama popularne kulture otčitava svoju trenutnu
okružujuću realnost i predviđa svoju skoru budućnost. Lov na ljudske
organe, zamotan u protektivni religiozno-filantropski staniol, zaista
postoji, a granice dopustivoga na tome polju svakim danom sve se više
pomiču. Tako se granica od organa ubranih s mrtvih donora – praksa koja
više nikoga ne uzbuđuje – pomakla na žive donore, a zatim na prodaju
vlastitih organa (od krvi pa nadalje) u svrhu preživljavanja. U mitskoj
priči o organima samo je davalac djelomično otkriven, primalac ostaje
skrivenim. Anonimni primalac preko svojih ilegalnih dilera kupuje ili
otima organ koji mu treba ne propitujući vlastitu etičku poziciju. Tako
se granice dopustivoga pomiču na recentnu vijest o kineskom
dvogodišnjaku koji je naglo nestao iz roditeljskog vidnog polja da bi
koji sat kasnije bio nađen u susjedstvu, kako leži u prašini, s
izvađenim rožnjačama. Vješti kradljivci organa ne dolaze više iz
svemira. Danas su oni možda naši prvi susjedi koji će za sitan novac
pokazati prstom na svježi i lako dohvatljivi bubreg ili rožnjaču.
Granice pomiče i sama medicinska praksa koja spašavajući bogate ubija
siromašne i bavi se golim vampirizmom (kako drukčije zvati praksu
zamjene krvi koju na skupim klinikama prakticiraju bogati?).
Popularna kultura – novo mitološko polje – pomaže svojim konzumentima
da svare nesvarljivu realnost, da se pomire, da je prihvate, da je
registriraju, da je izbjegnu, da se eventualno pobune protiv nje, kako
već tko. Popularna kultura, kao i uvijek, čini to na neusporedivo
efikasniji način od bilo koga ili bilo čega drugoga. Hannibal Lecter –
junak romana Thomasa Harrisa, koji svoju popularnost zahvaljuje
ponajviše brilijantnoj glumačkoj izvedbi Anthony Hopkinsa – izgubio je
tokom svoga tridesetogodišnjeg života duboko odbojne i zadobio gotovo
romantične crte.
Junak istoga filma, Buffalo Bill, kojega opsjeda ideja da je ljudska
koža tkanina od koje se mogu sašiti odjevni predmeti, ima danas svoje
umjetničke “sljedbenike” u radovima Jessice Harrison, na primjer,
umjetnice koja u svojoj seriji “Handheld” izlaže minijaturne komade
namještaja koji staju na dlan, a izgledaju kao da su izrađeni od prave
ljudske kože. Umjetnički projekt umjetnice Shelley Jackson “Skin” – koji
poziva na sudjelovanje sve one koji su spremni da trajno utetoviraju na
svojoj koži neku (englesku) riječ i potvrde da su vlasnici tetovaže –
preokreće morbidnu Buffalovu opsesiju ljudskom kožom u glorifikaciju
umjetničkog kolektiviteta i smrtnosti umjetnosti (mortal art).
7.
U dvadeset i prvom stoljeću očekuje nas “društvo participacije”,
rekao bi holandski kralj Willem Alexander. “Self-management”, rekli bi
spretni na jeziku pratioci suvremenih trendova. I “participacija” i
“self-management” eufemizmi su za poruku oštru poput skalpela: jedinka
je danas svedena na vlastitu, golu kožu.
Cio tim stručnjaka godinama se predano brinuo za svoje remek-djelo,
za svoju mumiju. Najslavnija moderna mumija na svijetu godinama je
hranila i štitila cio tim stručnjaka, i neko vrijeme simbolizirala vjeru
da je društvo jednakosti, bratstva i slobode moguće. Današnji saloni
tetovaže – minijaturne replike Lenjinova mauzoleja – držat će za svega
par stotina eura svoje klijente u vjeri da je njihova istetovirana koža
umjetničko djelo koje zaslužuje vječnost.
Da, živimo u doba kože… Takvo što znala bi i moja prabaka, koja je
umrla u devedeset i devetoj, a zemaljske i interplanetarne odnose,
kataklizme, političke promjene i kretanja iščitavala je iz oblika
rajčica u svome vrtu. Da, naše moderno doba – lešina uz koju smo se
stisli – nije u najboljem stanju. Koža lešine sve više tamni, pojavljuju
se ljubičaste mrlje, lubanja, iz koje je odstranjen mozak, napukla je i
povukla za sobom kožu, posvuda se širi prijeteći tamni pigment, nokti
su posve poplavljeli… Iscrpljujemo se, balzama nikad dosta, prekrivamo
mrtvačke mrlje tekućim puderom i – vlastitim tijelima. Posvuda se širi
zadah, koji se uvlači u našu odjeću, u našu kosu, u naša pluća, ničim se
ne da istjerati. Ima nas kao žutih mrava, nezamislivo mnogo, a nismo u
stanju odrediti veličinu lešine koju opslužujemo. Možda se treba
ostaviti uzaludna posla, možda smo odavno odslužili svoje. Možda je
vrijeme da rastvorimo vrata i izvučemo lešinu na sunce. Možda sunčana
zraka spretno padne i zapali iskru, možda lešina bukne sama od sebe.
Vatra je, kažu, najefikasnije dezinfekcijsko sredstvo.
Siječanj 2014.
Peščanik
