INTERVJU - Nikola Kuridža, projekt menadžer Centar za Mlade "KVART", Prijedor
Razgovarao: Elvir Padalović
Centar za Mlade “Kvart” veoma se brzo nametnuo kao jedna od
zanimljivijih Udruženja građana u Prijedoru. Povodom sve češćih
istraživanja u vezi sa statusom mladih u BiH, razgovarali smo sa projekt menadžerom ovog Centra Nikolom Kuridžom.
Razgovarali smo i o situaciji u lokalnoj zajednici u kojoj “Kvart”
djeluje, ali i o procesu suočavanja sa prošlošću na lokalnom i na nivou
države.
Nikola, juče je objavljen podatak Federalnog zavoda za statistiku da
preko 80 posto mladih čeka posao 5 godina i više. Situacija ništa bolja
nije ni u Republici Srpskoj. Kako gledate na položaj mladih u kontekstu
traženja posla u BiH?
Položaj mladih u našem društvu kao cjelini je izuzetno loš, zapravo
često se čini da postoji prećutni dogovor ostatka društva da na svaki
način opstruiše funkcionisanje mladih u svim sferama. Možemo se sjetiti
problema sa ERASMUS programom krajem prethodne godine, kada se činilo da
naprosto interes mladih nije uopšte prisutan na horizontu i da ne
postoji nešto što bi se moglo nazvati strategijom rješavanje bezbrojnih
problema sa kojima se mladi suočavaju na svakodnevnoj osnovi. Kada se
izbore sa potpuno nefunkcionalnim obrazovnim sistemom koji podstiče sve
osim istraživačkog rada, otvaranja horizonata i slobodnog mišljenja
mladi se suočavaju sa bosanskohercegovačkim tržištem rada, ako ga tako
uopšte možemo nazvati. Da bi na njemu uspjeli da ostvare pravo na rad,
koje je dio opšte deklaracije o ljudskim pravima, moraju da ispune
nekoliko uslova, jedan od važnijih uslova je pripadnost odgovarajućoj
političkoj partiji u zavisnosti od mjesta zaposlenja i resora u kojemu
žele ili mogu da rade. Poželjna je što bliža rodbinska veza sa što
bolje pozicioniranim osobama u našem društvu, te tako dobijamo porodice
zaposlene u javnom sektoru koji mi kao građani i građanke finansiramo.
Pa šta onda mladima preostaje, kako do posla?
Jedina mogućnost zaposlenja jeste u javnom sektoru jer je privreda
odavno prisutna samo u prostoru metafizičke projekcije. Na taj način
mladi završavaju u začaranom krugu koji ih na određeni način prisiljava
na pasivnost i apatiju kao ultimativne oblike funkcionisanja i
eventualno djelovanje izostaje. Tako dobijamo generacije mladih koji ne
samo da su siromašni i apatični nego i opasno podložni manipulacijama u
svim sferama i disciplinama. U takvom okruženju se generišu šovinizam,
ksenofobija, nacionalizam, homofobija, seksizam i svi dalji oblici
mržnje i straha od drugosti koji opet osiguravaju ostanak iste elite na
vlasti i sve se pretvara u sistem samoodržavanja statusa quo koji će nam
na kraju oduzeti i najosnovniji oblik postojanja, na ovaj ili onaj
način.
Koliko je takva klima o kojoj pričate, stvorena od strane aktuelne politike, da mladi jednostavno ne mogu doći do posla?
Jasno je da ne postoji niti volja niti strategija da se problemi
najsposobnijeg dijela društva na bilo koji način rješavaju. Svaki dan
smo bombardovani raznim nacionalnim interesima, mirovnim sporazumom koji
garantuje određeno uređenje države i ono što on takođe garantuje je da
na svakoj teritoriji određeni vlastelin ima svoj lični feud na kojem
može da radi sve što njegova iskrivljena etika smatra za shodno. U svim
tim interesima, kako imaginarnih grupa tako i pojedinaca i pojedinki na
pozicijama se gubi pravo običnog građanina i građanke te se interesi
istih konstantno žrtvuju za ‘’više’’ ciljeve i takvo stanje traje od
1995. godine, ako izuzmemo godine ratnih sukoba. Bezbroj je primjera
sumnjivih zapošljavanja, namještenih konkursa i izmišljanja radnih
mjesta za pogodne od našeg novca, no u svemu tome mladi, oni koji nisu
rođaci ili članovi partije, ne pronalaze svoje mjesto.
Vi djelujete i veoma ste aktivni u Prijedoru, koliki je
problem nezaposlenosti mladih u vašoj lokalnoj sredini, koliko mladi
imaju perspektivu u smislu ostanka u sredini kao što je Prijedor? Jer
nezaposlenost je prepoznata kao najveći problem mladih...
Prijedor je grad koji može biti posmatran iz različitih uglova. Kao
dio Bosne i Hercegovine on dijeli sve probleme ovog društva, no
specifičnosti se ogledaju u tome što je geografska pozicija Prijedora
takva da je on blizu Banjoj Luci a sve više se ponovo osjeti blizina
Zagreba. Osim srednjoškolaca i srednjoškolki koji(e) se školuju u
Prijedoru, broj mladih je osjetno nizak. Tu su samo oni koji moraju tu
biti iz različitih razloga. Ogroman broj mladih je zauvijek promijenio
svoje prebivalište za neki veći grad u regionu ili Evropi. To su već
rezultati nemogućnosti djelovanja u svojoj sredini, a ukoliko uspješno
nađu neki posao mladi su, skoro u pravilu, minimalno plaćeni,
izrabljivani na način da rade i po 12 časova u različitim prodajnim i
ugostiteljskim objektima dok su prijavljeni(e) na radno vrijeme od 2
časa dnevno. Pa se tako događalo da im nadređeni daju instrukcije da
govore kako su u prolazu ako se kojim slučajem dogodi inspekcijska
kontrola. U takvoj klimi je sasvim razumljiv njihov odlazak i niko ne
čini ništa da bi se takav trend zaustavio!
Kako se živi u Prijedoru, koji su problemi mladih ali i ostalih građana Prijedora?
Kao dio društva koje je predugo u tranziciji iz nekakvog oblika
socijalizma u neko još uvijek nepoznato, postmoderno fluidno, društvo
neoliberalnog kapitalizma, i Prijedor duboko osjeti posljedice ovog
procesa. Mladi u Prijedoru su uglavnom učahureni u svojim zajednicama, a
osnove tih zajednica su nacija, i manje, religija. Nakon
egzistencijalnih problema koje smo na neki način I mapirali u prethodnim
odgovorima dolaze problemi nemogućnosti kulturnog života. Ukoliko žele
da prisustvuju nekom kulturnom događaju mladi su osuđeni na Kulturno
ljeto koje na čudan način predstavlja samo ruralnu kulturu, ignorišući
tradicije kulturnih kretanja u Potkozarju, na koncerte Zvezda Granda za
Novu godinu i program Galerije koji je očigledno diskriminatoran pri
izboru umjetnika i umjetnica koji(e) u njoj izlažu. Svijtli primjer
jeste Pozorište Prijedor koje u užasnim uslovima (zgrada se doslovno
raspada) svake godine pruža bogatiju i bolju sezonu. Na ove probleme se
nastavljaju problemi sa sportskom infrastrukturom koji je već akutan i
dok se Prijedor većim dijelom nalazi u kotlini, ne postoji niti jedan
metar biciklističkih staza a izbor sportova kojima se mladi mogu baviti
je oštro ograničen. Posebno problematičan život imaju mladi koji
odbijaju da se prilagode mediokritetskom kretanju društva u granicama od
poslušnosti do podržavanja sistema, kako na lokalnom tako I na višim
nivoima. Svi građani i građanke Prijedora se suočavaju sa probemima
ogromne nezaposlenosti, beznađa i visoke stope kriminala. Na sve
probleme nadležni i nadležne ostaju nijemi(e) i ponašaju se kao da je
sve u najboljem redu, obećavajući infrastrukturne projekte koji se
nikada ne ostvaruju, radna mjesta koja ostaju u području imaginarnog te
održavajući podjele između različitih grupa kao uslov njihovog opstanka
na pozicijama.
Koliko je teško baviti se problemima jedne lokalne zajednice
kao što je Prijedor? Vi nekad svjesno birate teme koje se kose sa
mainstream razmišljanjem većine građana...
Mi smo jedan mali kolektiv koji se trudi djelovati i reagovati na
sve stvari koje mi prepoznajemo kao važne. Prijedor posjeduje izuzetno
snažnu antifašističku tradiciju, koja je iz određenih razloga potisnuta
ili sasvim iskrivljena. Nakon pogroma nad lokalnim stanovništvom u prvoj
polovini 40-ih godina 20. vijeka, Prijedor je uspješno nastavio život
kao multietnička zajednica te je sve do 90-ih godina 20. vijeka važio za
mali, ali progresivan grad u jugoslovenskoj provinciji. Mi reagovanje
na zločine počinjene 1992. godine u Prijedoru smatramo građanskom,
odnosno ljudskom dužnošću kako prema lokalnoj zajednici u kojoj
djelujemo tako i prema čovječanstvu uopšte. Odbijanje suočavanja za
najstrašnijim događajima, zločinima, etničkim čišćenjem te potpunom
dehumanizacijom društva u tim godinama, generiše odnos građana i
građanski koji čak i djevojku koja mirno izvodi performans na gradskom
trgu nazivaju nečijom plaćenicom i pokušavaju fizički da je pomjere sa
njene pozicije. Može se učiniti da takva reakcija otežava djelovanje u
ovoj sredini na način na koji mi to radimo, ali ga baš ona čini
neophodnim i nezamjenjivim. Predaleko je sve ovo otišlo, da bismo samo
mirno gledali potpunu propast svih ljudskih vrijednosti samo zbog
nečijeg odbijanja da se suoči sa činjenicama.
Vi ste reagovali na otkrivanje masovne grobnice Tomašica, i
to konferencijom "Kultura sjećanja - istorijski lomovi i savladavanje
prošlosti, kako se odnosimo prema prošlosti". Koliko se po Vama Prijedor
suočio sa prošlošću i na koji način treba raditi na procesu suočavanja
sa prošlošću?
Na intimnom nivou vjerovatno je da je većina, mentalno zdravih,
građana i građanki svjesna ozbiljnosti zločina koji su počinjeni u
njihovom gradu. No, kada je potrebno da se nešto po pitanju toga učini,
čak i samo da se zločin kao zločin osudi, većina glasova se automatski
pretvara u muk, koji zapravo jeste pokazatelj na kojem nivou iskrenosti i
humanističkih principa funkcioniše Prijedor. Šutnja je generisana
strahovima, realnim i onim potpuno iracionalnim. Ljudi su lobotomizirani
20 godina i ovo je očekivani rezultat, školski primjer paranoje koju se
niko od odgovornih ne trudi da obeshrabri. Ne znam da li je hrabro
reći da je Prijedor na početku procesa suočavanja sa svojom prošlošću
ili ga tek treba započeti, a dužina procesa zavisi od društva u cjelini.
U konstrukciji procesa suočavanja sa prošlošću svakako moramo
posmatrati širi kontekst od onog lokalnog, mi, kao organizacija,
smatramo da je istinski process suočavanja sa prošlošću moguć samo kroz
priznavanje svih žrtava u Bosni i Hercegovini kao ravnopravnih i da se
žrtvama mora pristupati na što individualnijem nivou. Nikako ne smijemo
dozvoliti da ubijeni i ubijene građani i građanke Bosne I Hercegovine
postaju samo statistički podaci kojima političari(ke) manipulišu u cilju
sticanja političkih poena. Proces pomirenja mora biti građanski process
ili se on neće ni desiti.
Na koji način se oduprijeti matrici po kojoj većina ljudi na
ovim prostorima funkcioniše? Ovim imam na misli sveprisutni
nacionalizam, koji tinja neprestano...
Moramo prepoznati stvarne neprijatelje naših života, moramo se
stalno iznova truditi da kritički mislimo o svemu, informisati se na sve
dostupne načine i uvijek provoditi ‘’kritiku svega postojećeg’’. Ne
smijemo dozvoliti da nas zaglupljuju i da nam kroz javne servise, koji
su sasvim transparentno privatni, govore šta ili koga trebamo da volimo,
mrzimo, koji su naši interesi i kako je uvijek neko drugi kriv za
nesposobnost onih koji akumulišu svoja bogatstva preko naših leđa. Nakon
toga moramo se pozabaviti stvarima koje sve nas pogađaju bez obzira na
nacionalnu pripadnost, rasu ili neku drugu karakteristiku i vidjećemo da
smo svi u istim pozicijama. Ne smijemo dozvoliti da budemo žrtve
krilatice ‘’Zavadi pa vladaj’’.
Čini se kako je ekonomska situacija u BiH sve gora, svakim
danom čujemo nove i nove priče koje nas u to uvjeravaju, pa opet ne
vidimo ljude na ulicama, ne vidimo neke masovnija događanja te vrste,
zašto je to tako?
Upravo imamo situaciju koja je na prvi pogled paradoksalna ali dubljim
uvidom će nam biti jasno šta je na djelu. Obrazovni sistem stvara sluge
sistema, osujećuje svako odstupanje od normativa, nagrađuje prosječnost.
Uporedo sa obrazovnim sistemom medijska mašina na najsuroviji način,
moglo bi se reći sjevernokorejskog modela, ispira mozgove manipulišući
kako istorijom tako i sadašnjošću. Na to sve se logično nadovezuje
upravo ta katastrofalna ekonomska situacija koja nužno dovodi sve
građane i građanke u stalni strah za preživljavanje dok socijalna
politika zapravo i ne postoji. Vladajuće strukture se stalno trude da ne
dozvole prevelikom broju građana i građanki da dođe do resursa sa
kojima bi zapravo mogli da mijenjaju stvari, a ti resursi jesu
kvalitetno obrazovanje, elementarni finansijski kapacitet te
oslobođenost od stalnog straha od neke vrste odmazde. Sve više se čini
da je na djelu jedan posebno ozbiljan oblik zloupotrebe položaja od
strane vladajućih struktura. Dok se te stvari ne promijene i dok god
bude ‘’in’’ piti kafe po centralnim šetalištima naših gradova glumeći
uredno društvo dok nam svima životi zavise od samovolje moćnika i
moćnica neće biti većih promjena iniciranih od samih građana i građanki.
Mi tek trebamo da ostvarimo neki oblik civilnog društva kao subjekta u
društvenim tokovima.
Kakav je vaš odnos sa lokalnom vlasću u Prijedoru, kako se podržavaju aktivnosti koje vi implementirate?
Naš rad je potpuno transparentan te smo na sve relevantne događaje
pozivali i predstavnike i predstavnice lokalne vlasti, niko od njih se
nije odazvao. Generalna klima je odbijanje saradnje od strane lokalnih
vlasti, iako smo mi kao dio civilizovanog društva uvijek spremni na
dijalog. U nekoliko navrata smo bili žrtve targetiranja gradskih
službenika koji su spekulisali o seksualnoj orjentaciji članova(ica),
kao da bi alternativna seksualnost mogla nekoga da diskredituje u 21.
vijeku.
BUKA, 14. siječnja 2014.
COMMENTS