Disneyland, Elvedin Nezirović

SUNCE NIJAGARINIH VODOPADA

Obavijen velom kafanskog dima, prijatelj mi priča kako je,
boraveći u egzilu, uzduž i poprijeko pregazio Ameriku.
Njegova egzotična putovanja razumijevam na posve
drugačiji način od onog koji mi sugerira njegova
zadivljenost tim dalekim svijetom:
poučen ratnim iskustvom Izbjeglice, ne mogu se oslobobditi
osjećaja da biti Izbjeglica znači doživljavati svijet isključivo
kroz odvojenost od mjesta iz kojeg si prognan.
Riječi mu zaudaraju na vlažne suterene i jeftine kurve s
ugojenim trbusima, na male meksičke restorane iz Fanteovih
knjiga i prljave klozete u praznim pustinjskim motelima.
Gledajući kako rukama oblikuje autokartu egzilantskog života,
shvatam da se ljudski osjećaji mogu izraziti običnim
kretnjama – mojim rukama, na primjer, za takvu
rječitost nedostaje prostora.
Zbog toga o njima nikada neće nastati pjesma –
njihovi pokreti tek su odraz tektonskih
poremećaja u duši čovjeka kojem
Bog (ni u egzilu)
ne dade da ga ogrije
Sunce Nijagarinih vodopada.



DISNEYLAND

Na svom lošem engleskom, pokušavam jednom
turisti objasniti ulogu ulice Alekse Šantića
Kao pravi stranac, on ne razumije šta se ovdje dogodilo.
Za njega je Mostar balkanski Disneyland – veselo
klikće svojim Olimpusom i okularom lovi izmasakriranu
arhitekturu grada.
Rat je jebeni užas, zaključio je najzad moj prosijedi
evropski prijatelj, valjda inspirisan slikom globalne
destrukcije.
Shvatam koliko se njegovo poimanje rata
razlikuje od mog:
u iskopini granate on je vidio sigurnost
svijeta iz kojeg dolazi –
ja, još krhku, samoniklu,
Vlat trave.



BAJAM

Na dan kad se rodio moj
otac, djed je u avliji
posadio bajam. Uzeo je ašov
i iskopao rupu u travnjaku.
Potom je u nju stavio mladicu
bajama i zatrpao je.
Za maloga, rekao je, nek bude
postojan i čvrst kao
ovaj bajam.
U ratu smo mu najprije
sasjekli grane. Njegovo koščato drvo
dugo nas je grijalo.
Onda je, od debla,
stolar Fahro načinio tabut
one noći kad je ubilo oca.
Rat je stao, kao kiša.
Od bajama je ostala samo sjenka.




DŽENNET

One noći kada su mi rekli da je poginuo, mislila sam: poludiću.
Čupala sam kose, razmišljala da se bacim sa prozora,
da izletim pred snajper, jer šta će meni bolan život
bez mog Ahme, mislila sam.
Otkako je preselio, alarahmetelejle, shvatila sam da od
praznog kreveta nema tužnijega mjesta na svijetu.
A moj krevet još miriše na njega
kao da je tu, skutren u te male, beznačajne
stvari iz kojih me gleda: u drveni čibuk, u četku za brijanje, u sat
koji je dobio od Hepoka za dvadeset godina radnog staža.
Katkad se uhvatim kako pričam sa svim tim stvarima
što mjere vrijeme otkad ga nema.
Otkako je preselio, nikuda ne idem. Ulica je puna vojnika
a ja u svakom tražim svoga Ahmu. Kada ugledam nekog
ko mu je nalik, stegne me u prsima, pa se rasplačem
nasred čaršije. Onda ga začujem, negdje u sebi,
kako srdito grmi: ne valja to moja Bibo, šta će reć svijet,
ako ti je do plakanja – doma! Pa tamo plači do mile volje.
Preselio je, evo treća godina, a ja mu stalno čujem glas.
Čujem ga na vratima, kako zastane i nakašlje se,
pa onda opet nestane u tišini stubišta.
Čujem ga noću kako, kroz pljusak poljubaca
kojima me obasipa, govori:
nisu me ubili Bibo,
ta znaš, bona, da ja ni u džennet ne bi pošo bez tebe.