Saldo mortale, Marko Vešović

SALDO MORTALE 

1.

Već sam u onom dobu
Kad se sve češće gleda zjenom
Ribe iz leda.
Kad u svemu što je nadohvat ruke,
Ima nešto dalje od Kine.
Od Jangcekjangove huke.
Isto kao da si u grobu
A opet živ si: istovremeno
Gleda se i ne gleda
Taj svijet, i dalje stvaran,
Ali se svaka dver otvara
U studene praznine.

I ništa više da odjekne u meni.
Ili odjekne bez tajne.
Ili prije nego što i započne – mine.
Ili odjekne, ali u sjeni
Što među istim takvim se sjenama guši. 
Sve je to, možebiti, zbog toga što mi u duši
Više nema kotline
Zavičajne.  

2.

Zanimaj se, još malo, zjeno,
Padanjem lišća iznošenog.

Meni, od svih zemnih cekina.
Pripadala je jeka jekina.

Zaludan je i krik u maglu:
Jehova nam je, šta možeš, nagluh.

Oko nas ljudi, dušo moja,
Svi su ko vali: istog kroja.

Moj svijet nesta slično rosi.
I nemam srebra, sem u kosi.

Na mjestu gdje me sada ima
Ostaće samo pregršt rima.

3.

Pečal. Ko da je u dušu cio
Manastir ženski uselio.

Nanosi lahor miris dunja
I svaka moja ljubav kunja. 

Iz Afrike se neće nikad
Vratiti duše pokojnika.

Mogu da, na tren, Demetrine
Jauke čujem iz vjetrine.

I  kažem, sveden na dah goli:
Suziti život, da ne boli.

Al zagledanog u te, dime,
Prastara tuga podmladi me: 

O bogu  slovi  u zrnu jedro,
Duša je puna, ko vjetra jedro,

I izmami mi sunce osmijeh
Bonika koji od raka mrije.

I čuj iz grmlja ćućor ptića:
“To je sjen Marka Vešovića“.

ETO TAKO

Mislio sam: starenje biće mir
Okrenut svemu iz vrta božijega.
Sijeda glava u njegovu šir
Zaslušana. A nije.
Kako godine idu, sve radije 
Odvraćam glavu od svega.
Svijet će, na kraju, da svede se
Na ono što ne može da se podnese.

A jutros gledam u štitaste cvasti zove,
Što liče na štrikane 
Za čaše podmetače,
I misao jezna me tače:
Ništa me, odavno, ni s jedne strane
Svijeta, nikud ne zove.


 

“MENI JE LAKO: JA SAM MAJAKOVSKI“ 

Bunde idu u pozorište. Utvarne stvari.
Jer su moje. Svako jutro iz čemera se rodim.
A noć se za plač ubila, što reče onaj Nijemac.
Mada sam i ja sam volio život. Vjerovao
Da ga volim. Taj život potleušan, ali moj. 
Vikao da ne dozovem. Tragao da ne nađem.
Više nisam ni komšija sebi. A glečeri se
Na Arktiku tope. 

Bunde idu u pozorište. Marljivo tavorenje.
Vode teku i ne teku. Utvarno sunce,
Jer grije i mene. Nemam snage da gledam
Što i vazda. Kao da je sve tu da bi me snabdjelo
Razlozima za odvraćanje pogleda
Pod nebom ledenim kao HALT iz partizanskih
Filmova. Ali više se ne pitam: zašto ovaj svemir
A ne koji drugi, a ne koji treći?
I: čemu Zemlja gdje se postoji jedino
Iz promašaja u promašaj? Ovako ili onako,
Život ispadne greška, besprekoslovna.
Tu ne pomažu sabrana djela. A glečeri se
Na Arktiku tope. 

Svijet, koji mi posta nesnalaz – a vazda mi je
To i bio – i u njem utvarni zavičaj, jer je moj.
Taj pedalj između zipke i rake
Ima li na zemlji ko bi razumio?
Ko da razumije te krvnike pune obzira:
Kad svoje žrtve izvedu na strijeljanje,
Oči zavežu čak i slijepim od rođenja.
I zar ikad moje bješe išta da nije zaludno?
Svak je mornar što na dno ide skupa lađom.
Jer niko, u tom okeanu, plivati ne umije.
Tu ne pomažu sabrana djela. A glečeri se
Na Arktiku tope.

Od toga se stvara kal svjetski
Gdje se pada nice pred Bogom,
Starim krvnikom,s očima kao različci.
Od  čijeg pogleda i zvijezda Danica
Mogla bi da izblijedi. Od onog što bijah
Sve dalji. Onom što nisam sve bliži.
Kad nakon buđenja stanem pred zrcalo –
Do neba je tužno što sam to ja.
Tu ne pomažu sabrana djela.

Bunde idu u pozorište. Utvarni smisao,
Jer je moj. To život nije. To se, u uspomeni 
Na njega, čak i diše. To nije smijeh,
To je daleka uspomena na smijeh.
Bezutješna. I na plač. Daleka uspomena,
Na samog sebe. Sve uspomene
(Možda ponekad bijele, kao labudovi
Iz Hasanaginice) koje mi kažu:
Sve tvoje bješe zaludno, kao u dane kad si želio
Provalu oblaka nad Sarajevom koje gori.
Mada bih, da sam vjernik, svaku
Molitvu počinjao: Hvala ti, Bože,
Za nesreće koje me ne snađoše.
Ovako, znam da su me slučajno promašile.
I da sam od onih što izgubiše druge
A sebe ne nađoše. I dok prolaznike
Na ulici gledam, mislim se: njima je lako
Oni nisu Marko Darinkin. Njima se ne topi
Pod nogama santa. 

SVETOG PREOBRAŽENJA 

majčinog rođendana, kad kamen, pod korom liko,
prh ptičji, gora, trava, voda, bube se preobraze –
sjetih se, gledajući jabuke, na tezgi, toliko
jedre i rujne da ih želiš ljubiti. Kao obraze.

Sjetih se njenog hrvanja u ledenoj samoći:
kako smo danima, i sedmicama, gosta 
čekali zalud, ko da se do naše kuće doći
moglo jedino preko zapaljenoga mosta. 

Mrzio njenog Boga što u povratku s krsne
djedove slave pjan sjeda da novog Adama mijesi
od balege. Bog moj bijaše glog koji iskrsne
kraj puta, sav u cvatu, da kaže: sam nijesi.

Mrzio njene svece, od  Čepić Milinka gluše, 
što glave odvrate dok se pred lijeganje moli,
i za nju rezervišu jedino ono što boli, 
što božjeg roba lišava, stotinom ruku, duše, 

a meni u san dođu s glasom i facom nožara.
Hriste, kakvim vatrama njena duša je bila!
Da ruka joj podmetnu upola toliko požara –
polovina planete serbez bi izgorila.